Za svaki tip čestica koje nas okružuju postoje i antičestice. "Sasvim je izvjesno da ova lopta postoji", kazat će djeci u razredu Ivica Puljak držeći tenisku lopticu u ruci, "ali je sasvim izvjesno da postoji i anti – lopta gotovo identična ovoj".
Ajde - otvorenih usta uzviknuo je jedan od srednjoškolaca kojima je taj visoki profesor nakratko prekinuo nastavu.
"Kada bi se te dvije lopte našle u blizini, nastala bi energija adekvatna energiji stotinjak tisuća atomskih bombi bačenih na Hirošimu. Mi danas znamo da u svemiru koji poznajemo i vidimo postoji vrlo mala količina antimaterije, osim naravno, količine koju namjeravam proizvesti u budućem laboratoriju. Moram saznati zbog kojeg je razloga nestala antimaterija, a ostala materija iz kojeg smo sazdani svi mi, kao i čitav svemir. Jednom, ustvari vrlo brzo, namjeravam to i saznati", zamišljeno je rekao profesor gledajući jesu li ga djeca ispravno shvatila. Naravno da ta djeca, kao i mi što smo ga nekoć slušali na srednjoškolskom igralištu, nisu uspijevala dokučiti što to on mrmlja u bradi i kakve besmislice govori.
Ja osobno prestao sam razbijati glavu sa njegovim vidljivim i nevidljivim svemirom čim se u njegov ulaz doselila jedna Jelena, ali Ivica Puljak srećom nije.
Jedan od najboljih među nama
Taj dugonja, zanesenjak i odličan košarkaš, moram priznati, za samo nekoliko godina završiti će srednju tehničku školu, raditi će na prvim poznatim računalima, u rekordnom roku prošetati će se Fakultetom elektronike, strojarstva i brodogradnje, te diplomirati elektrotehniku kao najbolji u svojoj generaciji. Treba li napomenuti da smo mi ostali u kvartu pokušavali bezuspješno slične podvige, ali smo zapinjali i na najobičnijim preprekama kao što su bili razlomci ili linearne jednadžbe s dvije nepoznanice. Jedno je tada bilo sigurno i bilo je neosporno, svi smo to od reda znali, da je Ivica Puljak, dugonogi i krakati svat s okruglim naočalama jedan od najboljih među nama i bili smo ponosni na tu činjenicu.
Bili smo ponosni što ga znamo, i što će jednom mijenjati svijet na bolje.
Kada je Ivica Puljak pozvan u Švicarsku da sudjeluje u istraživanju i otkrivanju Higgsovog bozona u sklopu međunarodne organizacije za nuklearna istraživanja kao prof. dr. sc. i šta ti ja znam što sve ne, među stručnjacima 15 zemalja svijeta, znanstvenom kremom planeta, u fundamentalnom istraživanju postanka ljudske vrste, istraživanja koje će pomaknuti granice naših spoznaja svemira, bili smo neopisivo ponosni. Naš prijatelj, školski drug, postao je jedan od izabranih, jedan od ljudi koji će dokazati postojanje antimaterije, čak i proizvesti istu u LHC akceleratoru u Ženevi. Ivica Puljak zaneseno će vam objasniti kako želi i kako mu je životni cilj ostaviti čovječanstvu rješenje te zagonetke koju istražuje kao član kolaboracije instituta CERN -a, te kako namjerava zajedno sa 8000. kolega iz cijelog svijeta pronaći Božju česticu.
Rock star
Za sve dobronamjerne i pametne ljude ove zemlje Ivica Puljak tog trena je postao rock star. Međunarodna zvijezda i čovjek vrijedan divljenja i našeg najdubljeg poštovanja. Ivica Puljak i onda i sada ostao je skroman i samozatajan momak, čovjek koji će vam rado posvetiti vrijeme i objasniti komplicirane detektore antimaterije najbolje i najjednostavnije što zna. Ivica Puljak kada vam objasni kako se čestice u svemiru ponašaju drugačije od antičestica, i kako za to mora postojati valjani razlog.
Ovaj svijet naime, a to je taj razlog, treba mijenjati na bolje.
Da bi taj svijet koji je nama pod nogama, a njemu u svemiru, mijenjao na bolje Ivica Puljak je neumorno, sve ove godine obijao škole diljem Hrvatske i djeci pokušavao približiti znanost. Jednom možda, kada mene više ne bude, upravo ta djeca nastave moj rad i rad mojih kolega na otkrivanju tajni svemira. Ako samo jedan od tih mališana odluči svoj život posvetiti znanosti, moja je misija bila uspješna. Nisam istina shvaćao, kao što ne shvaćam ni sad, zašto je toliko važno djecu učiti što je cilj LHC akceleratora u Ženevi, a još manje sam shvaćao kakva je poveznica između znanosti i politike u koju se iznenadno upleo, no nekako glup kakav već jesam shvatio sam koliko su mu važna djeca. Učenici. Jer na kraju krajeva, biti profesorom nije poziv – već dužnost.
Zanesenjak
Ivica Puljak bio je i ostao zanesenjak kakvim su inače ljudi koje Bog, priroda nagradi tako plemenitim darom. Darom da pomiče ljudsku vrstu naprijed. Da je gura preko granice za koju ona, glupa kakva jest, misli da ne postoji. Taj dar, tu vrstu ljudi povijest je krstila – znanstvenicima, a znanstvenik, onaj plemenita kova, igrao je košarku uz nas i mi smo znali, ja sam znao da će moje dijete jednom imati tu sreću da mu Ivica Puljak doći u školu i kao stari očev prijatelj, pokušati ga nagovoriti da bolje i marljivije uči, da se više interesira za znanost i fiziku, da bude pametniji od svog oca i da otkriva tajne svemira. Ja sam držao to činjenicom i znao sam da će se jednom dogoditi, i nekako sam bio Ivici zahvalan na tome, kao što sam bio zahvalan društvu koje nas je tako odgajalo. Da gledamo u nebo znatiželjni, da ne uzimamo zdravo za gotovo što nam se servira, već da propitujemo, da tražimo, da vječno tragamo kako za odgovorima, tako i za vlastitim poslanjem.
I Splitu se u nedjelju desio Ivica Puljak. Znate taj Split. Tvrd, zajeban grad, za čije će građane mnogi kazati kako su nepristojni, nekulturni, a od znanosti sa CERN-a cijene jedino gravitaciju. Onu koja drži pršut na čelu Željka Keruma. I upravo taj Split, onaj koji ne poznajete, osim prema kojem imate predrasude, odlučio je jučer da Ivica Puljak uđe u drugi krug izbora za gradonačelnika sa najvećim šansama da to i postane. Ta noć u Splitu promijenila je mnogo toga, no jedno što znam i što je sigurno, ta noć nije promijenila Ivicu Puljka.
Njega ćete unatoč novonastaloj slavi i medijskoj pompi naći i danas na mjestu koje unatoč silnoj potražnji za njim, on najviše voli i najviše cijeni. Među srednjoškolskim klupama, pred pločom na kojoj će kredom biti iscrtan LHC pretvarač. Takvog će naime gradonačelnika uskoro dobiti Split.
Gradonačelnika kojem nećemo na prvom mjestu biti mi. Mi odrasli zabrinuti za egzistenciju, komunalije i gradski proračun. Ivici Puljku na prvom će mjestu biti djeca. Ona djeca koja gledaju u zvijezde i traže odgovore na najvažnija pitanja. Tko smo? Što smo, i odakle dolazimo?
U takvom svijetu, i u takvom gradu vrijedi živjeti. U gradu u kojem djeca umjesto u nas odrasle, gledaju u zvijezde.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su isključivo osobni stavovi autora i ne predstavljaju nužno stav redakcije RTL.hr-a
