Recimo da je rano proljeće 2024. i da se u zraku već osjeća reski miris superizborne godine. Neradna je nedjelja, samo trgovine rade, a ja okopnjavam u popodnevnom drijemežu. Ne zadugo.
Din-don!
(Zvono na vratima, ignoriram ga.)
Din-don! Din-don!!!
(Živčano zvono na vratima sluti na još zvonjave pa ga više ne ignoriram.)
Otvaram vrata, a tamo stoje gradonačelnik Tomašević i saborska zastupnica Benčić.
"Dobar dan! Došli smo da vas izvučemo na izbore", kažu dvoglasno.
"Dobar dan", kažem. "Ali izbori nisu danas."
"Znamo da nisu, ali ključno je na vrijeme izvući nove birače. Vi možete biti jedan od njih", opet će u sukoordinatorskom dvoglasju.
"Oprostite, baš eto nešto važno radim. Jel biste mogli doći neku drugu nedjelju", uljudno lažući pitam.
"Možemo!", uglas će njih dvoje odlazeći do susjednog stana.
Din-don! Došli smo vas izvući na izbore
Tek što nastavih s onim što sam "baš eto radio", na vratima opet zadindoni. Otvorim i ugledam pred sobom nečije dugme na košulji. U predjelu trbuha. Trznem se, malo ustuknem pa dignem pogled u vis. A tamo gore Peđa Grbin. Nešto mi govori, ali previsoko je pa ne čujem dobro. Razabirem tek krhotine rečenica: "došli"... "izvući"... "izbore"... Kažiprstom dodirnem uho signalizirajući mu da ga ne čujem. Onda ga fakinski lagano munem dlanom u trbuh i zatvorim vrata.
Tek što sam opet zauzeo drijemalačku pozu, znate već... Din-don!
Pred vratima mnogo njih. Prepoznajem Bernardića, Vidovića, Hajdukovića..., ali pravim se blesav pa kažem da su ovi njihovi baš maloprije bili tu kod mene.
"Nisu to naši. Oni su oni, a ovo smo mi. Socijaldemokrati!" - ustobočio se najviši među njima.
"Ispričavam se. Recite..."
"Došli smo vas izvući na izbore", rekoše svi k'o jedan.
Prionuo sam drugoj taktici.
"Gledajte, što se tiče izvlačenja, ja sam jedva samoga sebe izvukao iz kreveta. Tjedan mi je na poslu bio jako naporan, čekao sam ovu nedjelju k'o zatvorenik turpiju. Jako mi je drago što ste navratili u ovako velikom broju, ali... bla-bla-bla", umrtvih socdem ekipu njihovim oružjem uz molbu da navrate drugi put. Evo, može već one nedjelje kad će doći i Možemo!.
Odoše zadovoljni.
Agitatorska promenada
Nedugo potom isti din-don scenarij: Dobardandošlismovasizvućinaizbore.
"A vi ste?"
"Pametno", rekoše dvoje za koje sam u prvi mah pomislio da su Jehovini svjedoci.
"Aaaaa..." (nasmijem se i taknem vrh nosa sugerirajući da sam skužio foru) "Lukavo! Baš lukavo."
"Ne, ne... Pametno!"
"Lukavo, lukavo...", ponovim pa već umoran od izvlačitelja na izbore zatvorim vrata.
No da skratim. Zvonili mi još na vrata Domovinski pokret ("Ajmo, okret!"), Most ("Žao mi je, imam predizborni post." Znam, fora je dozlaboga glupa.), Akcija za promjene ("Ma jaki ste i bez mene."), Suverenisti ("Evo maloprije bili ovi vaši. Što, nisu vaši? Al' isti - isti."), Ivan Pernar (vrata otvorio-zatvorio), HSLS ("Di ste zombiji!" - tu sam se već opustio), HNS (isto kao i HSLS)...
Kada sam se posve razbudio od te silne agitatorske promenade, razborito pitanje postavilo se samo: A gdje su HDZ-ovci? Zašto ne dolaze izvlačiti ljude na izbore? Zar njima ne trebaju neodlučni birači? Možda im nisam dobar pa su me zaobišli? Možda stoje pred zgradom, a interfon ne radi da ih netko pusti?
'Susjed, jesu bili i kod vas?'
Zabrinut i naglo zagrijan da saznam više, izašao sam iz stana. Na stubištu sretnem susjeda.
"Jesu bili i kod vas?" - zaskoči me.
"Naravno."
"Koji? Koliko?", upita unezvjereno.
"Svi osim HDZ-a", kažem.
"I kod mene isto. Onog visokog ništa nisam čuo. Ovi drugi su svi pričali odjednom pa ih ništa nisam razumio. A da vam iskreno kažem, nije me ni zanimalo", pojada se.
Na prvom katu vidio sam dvojicu - ne znam iz koje su bili stranke - kako su staru i nagluhu susjedu, povlačeći je svaki za jednu ruku, pokušavali izvući iz stana dok je ona prestravljeno vrištala.
Podviknuh na njih: "Sram vas bilo! Pustite ženu na miru. Ionako ne čuje iz koje ste stranke."
Dok su se iznenađeno okretali prema meni, bakica im se otela iz ruku i zalupila vrata.
Pred zgradom nije bilo nikoga, ali sam u poštanskom sandučiću našao HDZ-ov hvalospjevni letak sa slikom Plenkovićevom.
"Pametno", pomislih.
"Zapravo, lukavo", ispravih se.
Došao i najpopularniji političar
Kasnije te večeri, dok sam skrolajući portalima čitao vijesti zajedljivih naslova poput "Neuspjelo izvlačenje birača, zatekli ih pospane i bijesne", "Stranački desant na građane, Hitna imala pune ruke posla" ili "Političar uvijek zvoni dvaput", ponovno me prenulo zvono na vratima. O ne! - pomislim, ali ipak otvaram.
Kao u lošem hororu, pred vratima nije bilo nikoga. Možda mi se od silne zvonjave pričinilo. Krenem zatvoriti vrata, kad začujem glas: "Čekaj!" Protrnem, ali znatiželjno oklijevam s vratima.
"Čekaj!", čujem opet glas, ovoga puta glasniji.
"Tko je?"
"Ja sam. Naš najpopularniji političar. Nitko."
"Aaaaa..." - pljesnem se po čelu. "Zato te ne vidim. Jesi i ti došao da me izvučeš na izbore", pitam u prazno.
"Ne, došao sam da ti kažem da poštujem tvoj izbor. Odlučno si neodlučan. Moj čovjek!"
"To ovdje uopće nije teško", tobože mudro uzvratim.
"'Hajd' vidimo se na ljeto. Ne zaboravi ne izaći na izbore. Ili poništiti listić ako te već izvuku", kaže Nitko pa onako sav nevidljiv nestane.
"Mo'š mislit. I ti si postao k'o i drugi", frknem pa zatvorim vrata. I dvaput okrenem ključ. Za svaki slučaj.
