Godinama već u domaćem javnom i političkom prostoru nema ništa dosadnije od anketa o popularnosti političkih stranaka i političara. Već godinama, iz mjeseca u mjesec, otkako se Andrej Plenković usidrio na poziciju premijera i predsjednika HDZ-a, ankete su… zijeeeev... totalno predvidljive. Logika rezultata predstavljenih u njima prekrasno je nejasna, ali i nepoderivo čvrsta: što je više skandala vezanih uz HDZ i što više ministara leti iz Vlade zbog raznoraznih afera - to je postotna razlika u korist HDZ-a veća.
Promili na dnu Rejtinškog oceana
Opozicijska se lica i amblemi stranaka u infografikama, koje nam podastiru agencije u svojim barometrima i demoskopima, izlistavaju iza nasmijanog Plenkovića natiskani u jednoznamenkaste, bolje rečeno – jadnoznamenkaste postotke. SDP se još drži dvocifrenog rejtinga, ali godinama već tone polako k'o stara cipela u živi pijesak. Mostu i Možemo!u omakne se ponekog mjeseca da provire preko tog dvoznamenkastog ruba, prošaraju pogledima lijevo-desno ili desno-lijevo pa opet zarone u svoje plićake. A u tamnim dubinama, na dnu Rejtinškog oceana, gužvaju se natiskani ispodznamenkasti organizmi, u hrvatskoj političkoj fauni poznati kao promili. Deseci njih, uzaludno živahnih.
Zanimljiviji su oni dijelovi anketa u kojima se mjere rejtinzi pojedinih političara, uvijek podijeljenih u dvije kategorije: pozitivni i negativni. I tamo ne vlada neki naročiti kaos. Među pozitivcima redovito strši predsjednik države jer, znamo još od Stipe Mesića naovamo, a naročito sada u Milanovićevo doba, da taj ne radi ništa naročito konkretno, a ima na raspolaganju javnog prostora i ceremonijalnog vremena napretek da o svemu i svačemu melje neprestano, neobavezno i ne uvijek odgovorno. Građanstvo takve najviše voli jer i samo je uglavnom takvo. Među negativcima skoro pa redovito prednjači premijer jer – zna se već – ovdje nikad nije, nit' je bilo, nit' će biti dobro, a prvi čovjek izvršne vlasti uvijek biva odgovoran za neizvršeno i nesvršeno.
Ukratko, ankete su dosada živa. Predvidljivije od plasmana Hrvatske na Eurosongu.
Što se dogodilo u rujnu 2017. godine?
Ali, ali, ali… Čekaj malo. Ima nešto, odnosno netko, točnije – nitko što kvari zamrznutu sliku domaćeg anketnog pejzaža. Jedan neobičan događaj zbio se početkom rujna 2017. u CRO Demoskopu, redovitom mjesečnom istraživanju agencije Promocija plus o društvenim i političkim preferencijama.
Trebao je to biti još jedan dosadnjikav mjesec u toj anketi. Plenkovićev HDZ prednjačio je s 34 posto, čak je i tadašnji Bernardićev SDP grbinovski stršao s 23,1 posto u odnosu na današnji Grbinov, a trećeplasirani Most viruckao je iz anketnog plićaka sa 7,7 posto. Možemo! još nije bio na vidiku, a na dnu Rejtinškog oceana tavorili su uglavnom isti ispodznamenkasti organizmi, promili kojima iz suosjećanja ovdje neću spominjati akronime.
Tog rujna 2017. među najpozitivnijim političarima isticala se tadašnja predsjednica Kolinda Grabar Kitarović s 15,8 posto podrške. Plenković je uživao 11,2 posto strmoglavivši se sa 17,2 posto iz mjeseca kolovoza, a među pozitivce ugurao se čak i tada friški politički penzioner Zoran Milanović – osoba istog imena, prezimena i crta lica kao i sadašnji predsjednik Republike. No, na prvom mjestu liste najpozitivnijih političara tog rujna 2017. godine, s 23,3 posto podrške građana, pojavio se tiho, kradom, doslovno niotkuda i još doslovnije nevidljivo – Nitko. Da su mu mediji onda, a i sada dali zasluženi prostor, zaslužio bi i popularni portalski pridjev: misteriozni.
Evo ga gore na slici i tu dolje između redaka i sa strane između reklama gdje šutke, skromno i nevidljivo, već pet i pol godina pred vama stoji taj najpopularniji hrvatski političar.
Trinaest je godina gradio imidž i poziciju
Nije Nitko bio politička zvijezda kratkoga sjaja poput, recimo, Tomislava Karamarka. O, ne! Nitko je od rujna 2017. do danas zadržao prvo mjesto, a početkom siječnja ove godine čak i podebljao svoj rezultat iz debitantskog nastupa na 26,6 posto ostavivši za sobom političke gorostase Milanovića, Plenkovića, Tomaševića i Penavu za 10 i više posto. Uzmemo li za prispodobu bodovnu razliku na trenutnoj ljestvici Hrvatske nogometne lige, naš Nitko bio bi Dinamo, a Milanović u boljem slučaju - Osijek.
U čemu je tajna njegova političkog uspjeha? Pa on je nominalni rezultat zbroja kadrova iz HDZ-a, SDP-a, Možemo!-a, Mosta, Domovinskog pokreta i svih onih promila s dna Rejtinškog oceana. On je umnožak Milanovića, Plenkovića, Tomaševića, Penave i svih onih jadnoznamenkastih. Otkako se u Hrvatskoj 2004. počelo svakoga mjeseca provoditi istraživanja o društvenim i političkim preferencijama, naš je Nitko marljivošću, upornošću i požrtvovnošću polako i temeljito gradio svoj imidž i poziciju, doguravši nakon 13 godina do prvog mjesta i zadržavši ga do danas, a vjerojatno i do sutra i prekosutra. On nas neće iznevjeriti, neće ukrasti, slagati, prevariti, obećati pa neispuniti, zaposliti preko veze ili urgirati za to. Neće biti vulgaran, zajedljiv, mrzovoljan niti neugodno sarkastičan. Neće biti šovinist ni fašist ni rasist…
Ili će, po mjeri nevidljive šutljive većine koja ga bira, biti upravo sve to? To ne znamo, jer ga ne znamo i ne vidimo i ne čujemo. Kao i one koji u anketama biraju njega.
Ni Bandić ga nije uspio potkupiti
Je li Nitko političar ili političarka? Je li politički hermafrodit, istodobno lijevi i desni? Jel' umjeren ili radikalan? Jel' potkupljiv il' je tvrdog kova? Jel' zanosniji od Kolinde, mudriji od Šeksa i rječitiji od Arsena Bauka? Da ga jedeš - ne znaš. Čak ga ni Bandić, dok je bio živ, nije uspio pretvoriti u žetončić.
A da je drugačijeg izbornog prava i pravde pa da i na biralištima možemo kao u anketama birati Nikoga umjesto nekoga (nismo daleko od toga– mrtvi nam glasaju) možda bi naš Nitko bio glavna faca. Pa bi curke, Gabika i Josipa, njega spominjale u svojim slatkim porukama umjesto onog A.P.-a?
"Srećiceee, sutra ćemo dogovorit s NN i složimo mi kontru."
Zar tako ne zvuči bolje… i pametnije?
Milanović bi mu već nešto iskopao iz mladenačke biografije, da je u drugom srednje dobio ukor pred isključenje i susjedima otrovao mačku. I još bi mu poručio da je ''mali niš''. A Plenković bi mu rekao kako ga nije vidio da diže ruku za obuku ukrajinskih vojnika (zapravo ga uopće nije vidio u sabornici) te da je takav, nitko i nikakav, za njega naprosto - netema.
Nitko treba stranku, zvala bi se Ništa
A dok Nitko hara anketama rugajući se svim gorespomenutima, valjalo bi u ponudu tih istih anketa uvrstiti i stranku naziva Ništa. Jer, kad već toliko građana preferira Nikoga, zašto im ne dati i tu nihilističku mogućnost. Stranka Ništa bila bi, naravno, stranka Nikoga. I vjerojatno bi već na prvom izlasku na izbore ušla u Sabor, možda i dobila priliku sastaviti vladu. I vladati sve dok im se ne dogodi ''crni labud'', a obavještajno ih podzemlje rasturi prljavom kampanjom ''Nitko je nitkov, Ništa su ništarije''.
Da Nitko i Ništa ipak ne bi bili nevidljivi, mogli bi im se pridružiti ovi šutljivi, formalno vidljivi zastupnici iz aktualnog saziva Sabora koji se u 122 dana zasjedanja prošle godine nijednom nisu javili za riječ. Trojica su - Barišić, Grgić i Dodig - dovoljno za zastupnički klub. Jer, ruku na srce, vrijedi li po rejtinškim kriterijima Daliji Orešković što se lani u Saboru 565 puta javila za riječ, kad u anketama jedva prebaci jedan postotak?
Možda je naš rejting-efendija Nitko projicirani ideal izbornih apstinenata, prazan objekt koji treba ispuniti sadržajem da bi postao politički subjekt? A možda je tek politička karikatura narisana nevidljivom tintom, odraz onih s imenom i prezimenom, a bez lica?
