Tijekom proteklih sedam godina, srpski i hrvatski čelnici sa zadovoljstvom su hranili priču o utrci u naoružanju dok su se upuštali u niz kupovina oružja. No, javni narativ je ipak znatno drugačiji od realne situacije jer do danas niti jedna strana nije prekoračila odredbe o kontroli naoružanja iz Daytonskog sporazuma.
Sve je počelo 2015. godine kada je Hrvatska zamolila SAD da kupi 16 raketnih bacača M270 s 300 km dometa. Sadašnji srpski predsjednik Aleksandar Vučić, tada premijer, uzvratio je najavom: "Ili će se morati predomisliti, ili ćemo morati naći odgovor na to."
U isto vrijeme se Srbija obratila Kremlju, koji joj je ponudio protuavionski raketni sustav S-300. Obje zemlje nisu doduše dobile što su htjele, ali su povećale izdatke za naoružanje i nabavile druge vrste oružja i opreme te naizmjenično optužuju jedna drugu za destabilizaciju regije stalnim naoružavanjem.
Tijekom sljedeće godine, napetosti su porasle kada je hrvatska Vlada navela jačanje vojske Srbije kao mogući razlog za ponovno uvođenje vojnog roka.
Kroz 2016. godinu Hrvatska je tvrdila da razmatra povratak obaveznog vojnog roka, pravdajući to srpskom nabavkom naoružanja. U Srbiji, ista diskusija se vodila u 2021. godini, ali bez pozivanja na Hrvatsku, ali čak i sama ideja povratka obaveznog vojnog roka drži narativ utrke u naoružanju.
Međutim, Hrvatska nije dobila američke raketne bacače, a Srbija nije dobila ruske S-300. Obje su se zemlje suočile s financijskim ograničenjima, a velike sile kojima su se udvarale nisu se pokazale tako bliskim koliko su se nadali.
Beograd i Zagreb ipak su ustrajali u potrazi za novim oružjem, trošeći milijarde na obrambene poslove posljednjih nekoliko godina.
Naoružavanje Hrvatske
Zagreb je 2015. i 2016. nabavio 12 haubica Panzerhaubitze 2000 iz Njemačke i 16 helikoptera Kiowa Warrior iz Sjedinjenih Država. Nakon toga je od Lockheed Martina primio projektile AGM-114 Hellfire.
Hrvatska je u siječnju ove godine sa SAD-om postigla dogovor o nabavi 89 rabljenih borbenih oklopnih vozila Bradley, za što će izdvojiti 145,3 milijuna dolara, objavio je premijer Andrej Plenković.
Hrvatska će dobiti 62 borbena vozila, 22 vozila za rezervne dijelove i pet za obuku, a njihova modernizacija odvijat će se u tvornici “Đuro Đaković” u Slavonskom Brodu.
Hrvatska i Francuska u studenom su potpisale ugovor o kupnji francuskih borbenih zrakoplova Rafalea. Prema potpisanom ugovoru, riječ je o kupnji 12 rabljenih francuskih višenamjenskih borbenih zrakoplova tipa Dassault Rafale F3R, deset jednosjeda i dva dvosjeda za 1,1 milijardu eura. Ukupan iznosu će biti isplaćen u pet obroka od 2022. do 2026. godine.
Najnoviji dodatak Hrvatskim oružanim snagama su četiri helikoptera UH-60M Black Hawk koja su predsjednik Republike i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović i ministar obrane Mario Banožić preuzeli u srijedu. Letjelice su američka donacija.
Naoružavanje Srbije
Srbija je držala korak s Hrvatskom pa je 2017. godini najveći srpski obrambeni izvođač Yugoimport-SDPR razvio je taktičku raketu Šumadija s dometom od preko 280 kilometara. Kako bi povećala svoje sposobnosti air policinga, Srbija je 2021. godine dobila borbene zrakoplove MIG-29 iz Rusije i Bjelorusije.
Susjedi očito nisu izbirljivi dobivaju li opremu od zapadnih ili nezapadnih sila. Planira kupiti oko 30 vojnih helikoptera u sljedeće dvije godine, neke od europske multinacionalne kompanije Airbus, a neke od Mil Moscow Helicopter Plant, podružnice tvrtke ruski helikopteri.
Kombinacijom prodaje i donacija Rusija je također osigurala Beogradu vojno transportne helikoptere Mi-35 i Mi-17, tenkove T-72MS, BRDM- 2MS oklopna izviđačka vozila i brzometni protuzračni raketni sustav Pancir S1.
Početkom 2020. godine, Rusija je isporučila Srbiji brzi antiraketni sistem protuzračne odbrane Pancir 1 s dometom od 20 km koji se može iskoristiti protiv raketa, dronova i niskoletećih zrakoplova. Vojna suradnja sa Kinom također pomaže Srbiji u vojnoj modernizaciji. Između 2008. i 2018. godine, Kina je bila drugi najveći vojni donator u Srbiji nakon SAD.
Nakon što je pristao na kupnju francuskog raketnog sustava zemlja-zrak Mistral, Beograd sada razmatra kupnju kineske protuzračne rakete FK-3 i izraelskih protuoklopnih projektila SPIKE LR2. Nadalje, kupovina šest kineskih dronova CH-92A od strane Srbije omogućila joj je da postane najveći operater dronova na Balkanu.
Između 2018. i 2020. godine, Beograd je potrošio preko tri milijarde dolara na obranu, stoji u Balkan Defence Monitoru koji je objavljen u ožujku 2022.
Rang i transparentnost
Stranica Global Firepower svake godine od 2006. objavljuje godišnji izvještaj i rang listu 140 nacionalnih oružanih snaga. I svake godine se s velikom pažnjom ta rang lista prati u zemljama bivše Jugoslavije. Po podacima za 2022. Srbija je, kao i godinu dana prije, po jačini vojske ispred Hrvatske.
Da Hrvatska krajem godine nije kupila francuske Rafale, zaostajanje za Srbijom bilo bi još veće. A za one koji žele znati više: Indija je na 4., a u samom vrhu su trećeplasirana Kina, drugoplasirana Rusija i još uvijek najmoćnija vojna sila na svijetu SAD na prvom mjestu.
Srbija je u 2022. rangirana na 61. mjesto od 140 zemalja, a Hrvatska je korak iza, na 62. Prošle godine je Srbija bila na istom, 61., a Hrvatska na 63. mjestu.
Od zemalja bivše države, nakon Srbije i Hrvatske sljedeća po vojnoj moći je Slovenija, na 86. mjestu, BiH je na 123., Sjeverna Makedonija na 134., a Kosovo je 139.
Istraživanje “Transparentni obrambeni sustavi za sigurniju regiju” pokazuje da postoje velike razlike između planiranih izdataka za vojnu obranu na početku godine u proračunu i stvarnih rashoda utvrđenih na kraju godine.
U tome prednjači Srbija, koja je u 2020. godini dostigla nivo izdataka za obranu od dva posto ukupnog budžeta.
Srbija ne objavljuje ni podatke o donacijama iz Rusije i Bjelorusije, iako je riječ o tenkovima, borbenim vozilima ili avionima, a to se pravda objašnjenjem da je riječ o povjerljivim stranim podacima koji nisu za javnost.
U slučaju Hrvatske, velike su razlike u tome što se ističe u službenim državnim dokumentima i što te zemlje izvješćuju NATO-u i što se nalazi u bazi podataka NATO-a.
Činjenica jest da se u posljednjih nekoliko godina Srbija intenzivno naoružava i diže godišnje svoj vojni proračun i po 40-ak posto. Za usporedbu, još 2017. Hrvatska se nalazila na 68. mjestu, a Srbija na 89.
Mirovnim sporazumom iz Daytona iz 1995., uvedena je gornja granica za posjedovanje teškog oružja, čime su se ofanzivne sposobnosti Srbije, Hrvatske i BiH jako ograničile. Sve tri zemlje su od tada ukinule obvezni vojni rok i osnovale profesionalnu vojsku. No, neriješeni sukobi u regiji, poput Kosova i Bosne i Hercegovine, gdje se Srbija i Hrvatska doživljavaju kao zaštitne sile svojih etničkih skupina, su pomutili ovu sliku. Nacionalistička podbadanja i demonstracije vojne sile nižu se u Srbiji i Hrvatskoj, posebno pred izbore.
Je li sve samo farsa?
I strani mediji već neko vrijeme pišu o mogućem "ratu u naoružavanju" između „nas“ i "njih". Prošlog svibnja, kada je Hrvatska kupila 12 rabljenih borbenih zrakoplova Rafale za 1,2 milijarde dolara, Associated Press je to opisao kao dio “mini utrke u naoružanju” sa Srbijom. To je ujedno i najveća vojna nabavka Hrvatske od raspada Jugoslavije.
U listopadu je Economist izvijestio o srpskoj "kupovini oružja" i vojnom proračunu od 1,4 milijarde dolara godišnje pod naslovom "Balkanska utrka u naoružanju", a DW je još 2016. pisao o „ratu naoružavanja“ između susjeda.
Takozvana utrka u naoružanju između nekadašnjih ratnih protivnika Hrvatske i Srbije je zapravo farsa. Države ispaljuju verbalne projektile na dnevnoj bazi i zapravo se radi o uglavnom svojevrsnom psihološkom balkanskom ratu. Budući da Hrvatska i Srbija nemaju političkih, ekonomskih, etničkih ili bilo kojih drugih razloga za pogoršanje odnosa.
Što je još važnije, nema realnog cilja kojem bi se Hrvatska ili Srbija mogle nadati kada bi se međusobno napadale. Štoviše, Hrvatska je članica NATO-a od 2009. Srpski napad na Hrvatsku aktivirao bi klauzulu o kolektivnoj obrani unutar članka 5. Sjevernoatlantskog ugovora, što bi potaknulo odgovor NATO-a protiv Beograda.
Dok Srbija i Hrvatska doista ubrzano grade svoje arsenale, opisujući ovo kao utrku u naoružanju, pogrešno je shvaćanje dinamike vanjskopolitičkih odnosa. U modernizaciji zastarjele vojne opreme koja je ostala iz doba Jugoslavije, Beograd i Zagreb nisu vođeni konkurencijom ili strahom od međusobnog sukoba. Umjesto toga, vladajući u obje zemlje koriste proces kupnje novog oružja za promicanje širih vanjskopolitičkih ciljeva.
Izgledi da će do rata zaista doći su veoma mali, ali korištenje nabave oružja kao prilike za "zveckanje sabljama" može ipak destabilizirati regiju.
