U utorak, dan prije datuma koji je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij dramatično najavio kao trenutak kada će započeti ruska invazija na njegovu zemlju, Rusija je sasvim suprotno ''očekivanjima'' povukla dio vojnih snaga koje je mjesecima gomilala uz granicu s Ukrajinom.
Moskva je potom trijumfalno predstavila taj potez kao svoju pobjedu, jer se, eto, potvrdilo ono što su otamo stalno poručivali - da rata neće biti. SAD-u i NATO-savezu nije preostalo drugo nego da oprezno pozdrave deeskalaciju krize, ali i da upozore kako je Rusija i dalje spremna izvesti agresiju na Ukrajinu.
'Puno dezinformiranja i selektivnih vijesti'
Napetost i iščekivanje eventualne invazije trajali su mjesecima. Stacioniranje ruskih snaga u blizini granice s Ukrajinom trajalo je još od prošloga proljeća, a Kremlj je svo to vrijeme tvrdio da su u pitanju uobičajene vojne vježbe na koje Rusija, kao suverena zemlja, unutar svojih granica ima pravo. Sada kada je donekle splasnula psihoza ratnog sukoba Rusije i Ukrajine, s prijetnjom da se prelije u sukob širih razmjera, čak i novi svjetski rat, nameće se nekoliko pitanja vezanih uz ovu krizu. Postavili smo ih prof. dr.sc. Vlatku Cvrtili, stručnjaku za sigurnosna pitanja i rektoru Sveučilišta VERN.
Prvo je bilo o stvarnoj dramatičnosti ove krize. Je li napetost između Rusije i Ukrajine doista mogla prerasti u otvoreni rat?
''U cijeloj priči je prisutno dezinformiranje, a ne informiranje javnosti. Dakle, vrlo selektivno puštanje određenih informacija, pogotovo obavještajnih, kako bi se osigurala podrška kreiranom narativu o tome da, eto, postoji velika opasnost ili mogućnost rata. Takve su informacije uglavnom dolazile iz zapadnih izvora, iz SAD-a, dok su s ruske strane stizale informacije da je riječ o vježbi na teritoriju Rusije i da nemaju namjeru napasti Ukrajinu, osim ako bi - to je uvijek bila zadrška - ukrajinska vojska krenula u potencijalno osvajanje dviju odmetnutih regija, ali i prema Krimu. U tom smislu, Rusija je imala jasne ciljeve koji su bili vezani uz određena jamstva, s tim da su postavili nerealne zahtjeve. Primjerice, da se situacija vrati na 1997. godinu, što je nemoguće. Ali, cilj Rusije bio je ići prema, recimo to tako, određenim kompromisima'', smatra Cvrtila.
Putin pokazao kakvu krizu može proizvesti
Ruski predsjednik Vladimir Putin se nakon povlačenja dijela vojske držao pobjednički, čak je i razmetljivo zbijao i šale na račun točnog vremena navodnog početka invazije. Cvrtila kaže kako je Moskva poslala ''jasnu poruku pobjednika'' Zapadu gdje se mjesecima spekuliralo da će biti rata.
''U tom smislu Putin je povlačenjem snaga htio pokazati da zapadni izvori nisu vjerodostojni. Pokazao je kakvu moć može skupiti i kakvu krizu može proizvesti, a da u ovome trenutku zauzvrat nije dobio ništa od onoga što je tražio. Postigao je jedan od velikih strateških ciljeva pokazavši da je Rusija ponovno velika sila i ozbiljan međunarodni čimbenik koji može izazvati takav tip krize, a zatim i upravljati njome. Eskalirati pa deeskalirati. Pokazao je da je povlačenje bila suverena odluka Rusije, kako što sutra ponovno može biti i odluka da vrati vojsku na granicu'', kaže Cvrtila.
'Po svim obilježjima, ovo je bio hladni rat'
Na pitanje je li ovo (bila) najveća međunarodna kriza nakon Hladnog rata, Cvrtila nam je odgovorio potvrdno objasnivši zašto smatra da će ova kriza odrediti novi sigurnosni poredak u svijetu, na tragu onog hladnoratovskog.
''Na određeni način ova kriza je pokazala kako će se stvari dalje odvijati u međunarodnom poretku. Po svim obilježjima, ovo je bio hladni rat. Imali smo dvije velike sile koja neće ustuknuti jedna pred drugom, Rusiju koja traži raspodjelu međunarodne moći jer smatra da SAD nisu više jedina sila koja može drugima diktirati uvjete. Rusija je razočarana jer su SAD izašle iz nekih sporazuma poput onih o sprječavanju širenja nuklearnog naoružanja i ograničavanju raketnih sustava, koji su bili osnova europskog ali i globalnog sigurnosnog poretka. Sada je Rusija pokazala da ima zone interesa. To je dakle hladni rat. Nemamo više unilateralni poredak, nego imamo dvije sile. A kad imamo dvije sile, onda postoje i zone interesa. Ne zaboravimo i Kinu. U tom smislu, čini mi se da je ovo početak jednog laganog hladnog rata. Vojska će se povući, ali Rusija i dalje ostaje sa svojim interesima od kojih neće odstupiti'', smatra Cvrtila.
Te interese, kaže, Rusija ne namjerava realizirati samo preko Ukrajine nego i drugdje – u Siriji, primjerice, ili čvršćom suradnjom s Kinom.
''Polako dolazi do raspodjele utjecaja kakav je bio u vrijeme Hladnog rata. Naravno, tada su granice bile neprijeporne i bila je jasna podjela između istoka i zapada. Sada su granice fluidne i zato će biti tenzija. Moramo se pomiriti s time da je vrijeme stabilnog međunarodnog poretka završeno'', kaže.
Europa opet postaje igralište velikih sila?
Kakav će u tom novom poretku biti položaj Europe? Hoće li ona ponovno biti igralište velikih sila kakvo je bila u vrijeme Hladnog rata – pitali smo Cvrtilu. Njegov odgovor ne ostavlja puno prostora optimizmu.
''Neće Europa ponovno biti podijeljena Berlinskim zidom, jer je to nemoguće. Granica tenzije pomaknuta je daleko na istok, mada se tenzija nalazi na granicama Europske unije - Bjelorusija, Ukrajina, pa i Moldova dio su tog kompleksa. Međutim, posljedice bi mogle biti puno gore nego u vrijeme Hladnog rata kada je Europa imala jaku političku i ekonomsku podršku SAD-a. Globalna ekonomija koja nije funkcionirala u Hladnom ratu stvorila je određene strukture koje su vrlo osjetljive na krizne situacije poput cijena energije i nafte, uskoro će to biti i cijene hrane. Imamo i problem s globalnom opskrbom, što nije samo posljedica pandemije, nego i strateških previranja. Imamo niz stvari koje potencijalno mogu utjecati na Europu. Europa je, na neki način, talac svoga uspjeha, jer se jako usmjerila na ekonomske i političke, a manje na sigurnosne parametre svoga projekta'', upozorava Cvrtila.
Europska unija i europske članice NATO-a očito su pred velikom dvojbom: nastaviti jačati euroatlantizam na kojem je stvoren NATO ili izgraditi vlastiti sigurnosnu i obrambenu strukturu.
''Svi znaju da ta struktura košta tako da nisam baš jako uvjeren u svijetlu budućnost. Europa će trpjeti posljedice sukoba velikih sila, kao što je i prije trpjela. Europska unija sama po sebi nije velika sila. Ona jest ekonomska sila, ali je daleko od političke sile'', kaže Cvrtila.
Umjesto Berlinskog zida – plinski zid?
Budući da ćemo krizu između Rusije i Ukrajine osjetiti i na vlastitoj koži, zapravo u svojim novčanicima kada poskupi plin, Cvrtilu smo upitali može li se novi-stari poredak stvari u Europi jednostavno sažeti u tvrdnju da ćemo umjesto Berlinskog zida imati – plinski zid.
''Europa ne treba u potpunosti zaboraviti europski plan energetske tranzicije. Dakle, zelena tranzicija prema održivim i zelenim ekonomijama zahtijeva jako velike investicije u nove tehnologije, ali zahtijeva i jako puno energenata koji će biti ključni u tranzicijskom razdoblju. A plin je ključni energent u tom tranzicijskom razdoblju. Ne nafta, nego plin. Ako se nastavi pritisak i ako se izvedu neke akrobacije pa se Sjeverni tok 2 ne otvori ili se razviju još neki aspekti pritiska na Europu ili Rusiju, onda Europa mora mijenjati svoj plan energetske održivosti. Ne mislim da su LNG terminali u potpunosti sigurni u smislu da će ukapljeni plin Europi stizati u potrebnim količinama. LNG je na svjetskom tržištu poput nafte. Ako u Kini poraste potražnja, a vjerojatno hoće, pa sutra u Indiji ili negdje drugdje, cijene će rasti i Europa će imati puno veće troškove zelene tranzicije nego što se pretpostavljalo. U tom smislu, puno je isplativija povezanost s Rusijom, nego neizvjesnost da će nam netko dovoziti plin samo zato što smo Europa'', ustvrdio je na kraju prof.dr.sc. Cvrtila.
