Marko Andrejić objavio je pismo nakon smrti svoga 17-godišnjeg brata Strahinje, učenika Prve beogradske gimnazije. U njemu se zahvalio ljudima koji su bili dobri prema njegovoj obitelji, a spomenuo je i one koji nisu bili tako dobri, piše Kurir.
Ljudi "kojima se ne želi zahvaliti"
"Dvije godine borbe, dvije godine potrošenog vremena, tko zna koliko novca uloženo u liječenje, koliko manifestacija i događaja organizirano u njegovo ime i u dobrotvorne svrhe, dvije godine smijanja i plakanja, uživanja i bolova, dvije godine padoše tek tako. Povodom smrti mog mlađeg brata, sedamnaestogodišnjeg učenika Prve gimnazije Beograda, želio bih zahvaliti nekim ljudima za sve što su učinili za mene i moju obitelj, a nekima i ne", napisao je u uvodu marko Andrejić.
Potom je najprije ironično pobrojao one "kojima se ne želi zahvaliti" pa je redom nabrojao sve znane i neznane ljude koji su proteklih godina pomagali njgeovom bratu da pokuša pobijediti tešku bolest. Tako 'nije zahvalio' i nekolicini sportaša...
"Saši Zdjelaru, mladom nogometašu koji je bespogovorno prihvatio poziv da upozna Strahinju i poklonio mu nekoliko dresova koji su Strahinji mnogo značili i dolazio mu je u posjet kad god je mogao. I on je kriv sigurno. Hrvačkom klubu "Pobednik", momcima i trenerima koji su ga redovito obilazili i zabavljali, učlanili ga u svoj klub i dali mu člansku iskaznicu iako Strahinja nije mogao ustati iz kreveta. Momcima koji su mu poklonili mnoge medalje koje su osvajali na turnirima i bili tu za njega do posljednjeg dana. I oni su krivi sigurno. Mladim košarkašima Partizana, Mihajlu Andriću i Vanji Marinkoviću, što su došli kada je Strahinja već bio u zaista teškom stanju i koji su imali razumijevanja za situaciju a opet su mu došli u posjet i poklonili mu dres Partizana. I oni su krivi sigurno."
... i oni kojima je 'zahvalio' jer 'nisu krivi'
Nadalje je nabrojao još desetak ljudi, ustanova i udruga kojima "nije želio zahvaliti" na podršci i organizaciji humanitarnih akcija za njegovog brata. Za sve njih napisao je, gorko i ironično, da "su sigurno krivi" za smrt njegovog brata.
Zahvaljujujući njima, napisao je, njegov je pokojni brat "dobio sve osim prilike da ostvari svoj san - da ozdravi i nauči praviti videoigrice."
Potom je zahvalio svima koji, kako je sarkastično napisao, "nisu krivi" pobrojavši među ostalima "liječnike koji su nesposobni nekoliko mjeseci postaviti dijagnozu i uočiti tumor na snimkama", zatim Ministarstvu zdravlja "koje smatra da osobe u kolicima mogu iznenada prohodati ispred zgrade onkologije i popeti se uz stepenice"... "taksistima koji se ispred iste zgrade onkologije parkiraju točno na mjestima ispred ulaza da ne možeš prići"... i na kraju je zahvalio smaom premijeru Srbije, Aleksandru Vučiću "koji ima (naše) pare za Beograd na vodi, a bolesne ljude i dalje liječimo sms-porukama."
Svoj bijes i ogorčenje sažeo je na kraju pisma napisavši: "Hvala, Srbijo, nataknem te na k...c".
