"Zaboga, ovaj čovjek ne može ostati na vlasti", rekao je američki predsjednik Joe Biden o svom ruskom kolegi Vladimiru Putinu, mjesec dana nakon što je Rusija pokrenula brutalnu invaziju na Ukrajinu u veljači 2022. godine. Bidenova nediplomatska izjava, koju je njegova administracija brzo pokušala zataškati, nije samo odražavala ljutnju zbog razaranja koje je pokrenula Putinova odluka da krene u rat, nego je otkrila i duboko uvriježenu pretpostavku da se odnosi između Rusije i Zapada ne mogu popraviti sve dok je Putin na vlasti. Takvo mišljenje uvelike dijele dužnosnici NATO-a i Ukrajine, a najviše ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij, koji je prošle jeseni odbacio mogućnost mirovnih pregovora sve dok Rusija ne dobije novog čelnika, piše Foreign Affairs.
Postoji dobar razlog za pesimizam u vezi s izgledima da Rusija promijeni smjer pod Putinom. On je poveo svoju zemlju u mračnijem, autoritarnijem smjeru, a taj je zaokret pojačan invazijom na Ukrajinu.
Rusija ide u prema totalitarizmu
Pritvaranje novinara The Wall Street Journala Evana Gershkovicha u ožujku i osuda oporbenog aktivista Vladimira Kara-Murze na 25 godina zatvora u travnju, primjerice, jezivo podsjećaju na poteze iz sovjetskih vremena. Jednom kad se vođe počnu oslanjati na represiju, nerado odustaju od toga iz straha da bi to moglo ukazati na njihovu slabost te ohrabriti njihove kritičare i protivnike. Ako ništa drugo, Putin sve više pomiče Rusiju prema totalitarizmu dok pokušava mobilizirati rusko društvo u potpori ne samo svome ratu protiv Ukrajine, već i svojoj antipatiji spram Zapada.
Ako se odnosi Zapada s Rusijom neće promijeniti sve dok je Putin na vlasti, stvari bi se možda mogle popraviti njegovim odlaskom. Međutim, dosadašnji rezultati političkih tranzicija koje slijede nakon odlaska dugogodišnjih autoritarnih vođa ostavljaju malo mjesta optimizmu. Put do bolje Rusije nije samo uzak – on je podmukao. Autoritarni vođe rijetko gube vlast dok još vode rat koji su započeli. Sve dok rat traje, Putinov položaj je siguran, što čini pozitivne promjene manje vjerojatnima. Štoviše, autoritarni režimi najčešće opstaju nakon odlaska dugogodišnjih vođa poput Putina. Kad bi Putin umro na dužnosti ili kada bi bio smijenjen, režim bi najvjerojatnije ostao netaknut. U takvom slučaju, obrisi ruske vanjske politike ostali bi uglavnom isti, s Kremljem zatvorenim u stanje trajne konfrontacije sa Zapadom.
Međutim, jedan bi događaj mogao potaknuti značajniju promjenu u Rusiji: ukrajinska pobjeda. Trijumf Kijeva u ratu povećava mogućnost, makar i neznatnu, da bi Putin mogao biti prisiljen napustiti položaj, otvarajući prostor za neku novu rusku vladu drugačijeg stila. Ruski poraz u ratu mogao bi potaknuti vrstu pritiska odozdo prema gore koji je potreban da se svrgne Putinov režim. Takav razvoj događaja nosi rizike - od nasilja, kaosa, pa čak i šanse da se u Kremlju pojavi još tvrđa vlada od postojeće - ali također otvara mogućnost budućnosti pune nade za Rusiju i za njezine odnose sa susjedima i Zapadom. Iako je težak, najvjerojatniji put do bolje Rusije sada vodi preko ukrajinske pobjede.
Putinova upornost
Prva prepreka postputinovskoj Rusiji je, naravno, sam Putin. Nakon 23 godine na vlasti i usprkos izazovima koji su narasli nakon invazije na Ukrajinu, čini se da će Putin zadržati vlast najmanje do 2036. godine kada mu istječe ustavno ograničenje mandata – možda čak i dulje. Tipični posthladnoratovski autokrat koji je upravljao zemljom 20 godina i imao je najmanje 65 godina (Putin ima 70) na kraju je vladao oko 30 godina. Kad su takvi vođe upravljali personalističkim autokracijama - gdje je moć koncentrirana u vođi, a ne u stranci, hunti ili kraljevskoj obitelji - njihov tipični mandat trajao je i dulje, čak 36 godina!
Naravno, nisu svi autokrati jednako izdržljivi; samo četvrtina posthladnoratovskih autokrata vladala je 20 ili više godina. Putinova trajnost proizlazi iz stvaranja u Rusiji onoga što politolog Milan Svolik naziva "etabliranom autokracijom", u kojoj su režimski dužnosnici i političke i ekonomske elite u potpunosti ovisni o vođi i posvećeni održavanju statusa quo od kojeg imaju koristi. Što su dulje takvi etablirani autokrati na vlasti, manja je vjerojatnost da će ih smijeniti insajderi režima. Snažan konsenzus među vladajućim dužnosnicima o potrebi korištenja represije za održavanje stabilnosti, što je trenutno vidljivo u Putinovoj Rusiji, dodatno smanjuje vjerojatnost da će vođa biti smijenjen protiv svoje volje.
Ruski rat u Ukrajini malo je promijenio Putinovo gledište. Njegov stisak moći je ojačao i ostat će jak sve dok traju borbe. Ratovi potiču ljude da se okupe oko zastave, potiskujući neslaganje radi nacionalnog jedinstva; ankete su pokazale da je Putinov rejting skočio za deset postotnih bodova nakon što je pokrenuo invaziju. Kao ratni predsjednik, Putin se osjetio ovlaštenim da se obračuna s kritičarima te uguši neovisne medije i nevladine organizacije. Možda još važnije, rat ga je bolje izolirao od potencijalnih izazivača unutar Kremlja, a vojsci nedostaje propusnost da izvede državni udar. U svakom slučaju, sigurnosne su službe profitirale od rata i nemaju previše poticaja da se upuštaju u sukob s pučistima. Iz tih razloga, dinamika koju je stvorio rat i Putinovo vlastito djelovanje povećali su vjerojatnost da će zadržati vlast dok rat bjesni, dodatno odgađajući političke promjene u Rusiji.
Car je mrtav, živio car!
Ipak, Putin neće vladati vječno. Kad-tad će postojati postputinovska Rusija, pa makar ona nastala tek nakon njegove smrti. Od kraja Hladnog rata, 40 posto dugovječnih vođa (onih koji su na vlasti 20 ili više godina) u personalističkim autokracijama s vlasti su otišli zbog smrti. Čini se da će Putin ostati na dužnosti do svoga gorkog kraja.
Ekstremna personalizacija političkog sustava, uključujući nepostojanje snažnog vladajućeg stranačkog aparata u Rusiji, čini Putinov odlazak potencijalno opasnim razdobljem. Najvjerojatniji scenarij je da vlast prijeđe na premijera - trenutno je to Mihail Mišustin, koji bi postao vršitelj dužnosti predsjednika, kako to formalna pravila nalažu. Gornji dom ruskog parlamenta tada bi imao dva tjedna da raspiše izbore, a za to vrijeme ruska elita bi se borila da odredi zamjenu za Putina. Tranzicijski proces mogao bi biti kaotičan jer se ključni akteri bore za moć i pokušavaju se pozicionirati na načine koji maksimiziraju i osiguravaju njihov politički utjecaj. Popis insajdera režima koji bi se borili za tu poziciju je dugačak. On uključuje ljude poput bivšeg ruskog predsjednika Dmitrija Medvedeva; zatim Sergeja Kirijenka, Putinovog prvog zamjenika šefa kabineta te Dmitrija Patruševa, ruskog ministra poljoprivrede, čiji je otac Nikolaj šef Vijeća sigurnosti. Drugi izvan režima, poput Jevgenija Prigožina, šefa plaćeničke Wagner grupe, mogli bi izazvati dodatne turbulencije u toj tranziciji. Ali u konačnici bi se razjedinjene elite najvjerojatnije okupile oko nekog tehnokrata poput Mišustina ili moskovskog gradonačelnika Sergeja Sobjanina ili nekog trećeg naizgled slabog konsenzusnog kandidata za kojeg svi igrači vjeruju da bi ga mogli kontrolirati.
Kad se prašina slegne, Rusija će gotovo sigurno ostati autoritarna zemlja. Od kraja Hladnog rata, autoritarni režimi nadživjeli su 89 posto dugovječnih vođa koji su umrli na vlasti. I u svakom slučaju u kojem je smrt autoritarnog vođe dovela do pada njegovog režima, njegova zamjena također je bila autoritarna. Tek povremeno, smrt autoritarnog vođe na vlasti može pomaknuti politički krajolik na liberalizacijski način, kao kada je Lansana Conté umro u Gvineji 2008., a slobodni i pošteni izbori održani su 2010. prvi put od neovisnosti te zemlje. Češće je, međutim, smrt autoritarnog vođe na vlasti izrazito neupadljiv događaj.
Dok rat bjesni, Putinova moć jača
Kada su čelnici svrgnuti državnim udarom ili smijenjeni na izborima, može se pretpostaviti da je dio elite i građanstva izgubio povjerenje u njih. To nezadovoljstvo dovodi sam režim u opasnost. Ali kada vođe umru prirodnom smrću, nikakve političke makinacije ne leže u pozadini njihove smrti. Rudimenti režima ostaju netaknuti, a elite nemaju mnogo interesa zaljuljati čamac. Iako se iza zatvorenih vrata mogu svađati oko toga tko bi trebao preuzeti vodstvo, obično stanu u red iza bilo koje osobe za koju smatraju da je najsigurniji izbor za opstanak režima.
Kad bi Putin umro na dužnosti, njegov bi nasljednik vjerojatno malo promijenio ruski režim i njegove vanjske odnose. Nasljednici preminulih autokrata također imaju tendenciju da nastave voditi ratove svojih prethodnika čak i kada ti ratovi idu loše. Politologinja Sarah Croco otkrila je da će nasljednici koji dolaze iz režima vjerojatno nastaviti sukobe koje su naslijedili, s obzirom da bi se na njih gledalo kao na krivce za ratni poraz. Drugim riječima, čak i ako Putinov nasljednik ne dijeli iste ratne ciljeve, ovaj čelnik će biti zabrinut da bi svaki dogovor koji izgleda kao poraz naglo okončao njegov mandat. Osim smišljanja načina okončanja rata, Putinov nasljednik bit će opterećen dugim popisom mučnih problema, uključujući kako riješiti status nezakonito pripojenih teritorija poput Krima, hoće li Ukrajini platiti ratnu odštetu i hoće li prihvatiti odgovornost za ratne zločine počinjene u Ukrajini. Kao takav, ako Putin umre na dužnosti, odnosi Rusije sa SAD-om i Europom vjerojatno će ostati komplicirani, u najboljem slučaju.
Rat je ojačao Putinovu moć, a čak ni njegova smrt možda neće donijeti značajne promjene. U ovom trenutku samo bi seizmička promjena u političkom krajoliku mogla Rusiju usmjeriti na drugačiji put. Međutim, ukrajinski trijumf mogao bi ubrzati takav pomak. Najjasnija pobjeda za Ukrajinu podrazumijevala bi obnovu njezinih međunarodno priznatih granica iz 1991., uključujući teritorij Krima koji je Rusija anektirala 2014. godine. Realnost bojnog polja učinit će tako sveobuhvatnu pobjedu teško ostvarivom, ali manji ishodi u kojima Rusija gubi dijelove Ukrajine koje je držala prije invazije, poslali bi nedvosmislen signal o Putinovoj nesposobnosti kao vođe, što Kremlj ne bi mogao sakriti od domaće javnosti. Takvi bi ishodi povećali izglede, makar i neznatno, Putinova svrgavanja i većeg obračuna u Kremlju. Najvjerojatniji put političkih promjena u Rusiji, dakle, vodi preko Ukrajine.
Male šanse za državni udar
Ruski poraz neće se lako pretvoriti u promjenu na vrhu. Personalistička priroda Putinova režima stvara posebno snažan otpor promjenama. Personalističke diktature imaju malo institucionalnih mehanizama za olakšavanje koordinacije među potencijalnim izazivačima, a elita je sklona vidjeti vlastitu sudbinu isprepletenu sa sudbinom vođe; ova dinamika pomaže personalističkim vladarima da izdrže vojne gubitke. (…) Ono što je ključno u slučaju ruskog poraza, potezi protiv Putina najvjerojatnije neće doći izravno iz njegovog unutarnjeg kruga. U personalističkim sustavima kao što je Putinova Rusija, insajderi režima imaju tendenciju da se bore da koordiniraju učinkovit izazov vođi, ne samo zato što ih vođa nastoji međusobno izigrati. Ruska elita podijeljena je na ono što ruska analitičarka Tatjana Stanovaja naziva "tehnokratima", koji su viši birokrati, regionalni guverneri i drugi provoditelji Putinove politike, i "domoljube", koji su šefovi sigurnosnih službi, visoki dužnosnici u Putinovoj stranci Jedinstvena Rusija, i poput Prigožina. Ove skupine imaju različite vizije rješavanja ruskih problema i oblikovanja budućnosti zemlje. Stoga postoji vrlo realan rizik da potez jedne skupine neće podržati druga, potencijalno srušiti cijeli sustav od kojeg svi imaju koristi. Takve opasnosti stvaraju visoke barijere svakom izazovu Putinu iznutra. Čak i kad bi neki članovi elite htjeli kazniti Putina za ratni neuspjeh, teško bi okupili ujedinjenu frontu.
Putin je nastojao podijeliti svoje dužnosnike kako bi se bolje izolirao od državnog udara. Na primjer, patriotski tabor — koji se sastoji od ruskih sigurnosnih službi i najvjerojatnijeg ishodišta elitnog poteza protiv Putina — namjerno je segmentiran u Saveznu gardu, Nacionalnu gardu i Federalnu službu sigurnosti, ometajući vrstu jedinstva i koordinacije koja je neophodna za državni udar. Trenutačni nedostatak održive alternative Putinu također znači da ne postoji gravitacijsko središte oko kojeg bi se izazov mogao okupiti. Njegova sposobnost da koristi sigurnosne službe za praćenje neslaganja (uključujući korištenje jedne službe za praćenje druge) i visoki troškovi koji dolaze s otkrivanjem neslaganja dodatno smanjuju šanse za pobunu elite iznutra. Podaci potvrđuju da se dugogodišnji autoritarni čelnici suočavaju s malim rizikom od državnih udara. Među posthladnoratovskim autoritarnim vođama na vlasti 20 ili više godina, samo je deset posto svrgnuto državnim udarom. I, znakovito, niti jedan dugogodišnji personalistički autoritarni vođa stariji od 65 godina (kao što je Putin) nije svrgnut državnim udarom u ovom razdoblju.
Sve češća javna podrška režimu
Ali snage koje potječu izvan režima mogle bi svrgnuti Putina s vlasti i značajno promijeniti ruski pristup svijetu. S obzirom na nedostatak učinkovitih institucija za kanaliziranje neslaganja u današnjoj Rusiji, protivljenje Putinu moglo bi se preliti, stvarajući val koji bi ga mogao pomaknuti. Zapravo, u slučajevima u kojima dugogodišnji personalistički autoritarni vođe ne umru na vlasti, najčešći način da ih se zbaci s vlasti je pritisak izvan režima. Od kraja Hladnog rata, trećina personalističkih diktatora koji su bili na vlasti 20 ili više godina svrgnuta je narodnim prosvjedima ili oružanim pobunama. Putinovi postupci od početka invazije povećavaju mogućnost takvog pritiska. Tradicionalno, autokrati nastoje stvoriti apatično, demobilizirano građanstvo koje mogu lako kontrolirati. Sve do invazije, Putin je tako upravljao Rusijom. Otkako je započeo rat, međutim, bio je prisiljen objaviti "djelomičnu mobilizaciju", pozivajući 300.000 Rusa da se bore u Ukrajini. Postavio je Rusiju na ratne temelje. Kako je primijetio ruski pisac Andrej Kolesnikov, za Ruse više nije moguće ostati odvojeni.
"Rusi koji su ekonomski ovisni o državi sve više i više shvaćaju da moraju biti aktivni putinisti", primijetio je na ovim stranicama.
Javni činovi podrške režimu postali su sve češći, kao i incidenti u kojima Rusi izvještavaju o "antipatriotskim" aktivnostima svojih sugrađana.
Pritisak odozdo donosi kaos?
Osporavanje Putinove vladavine odozdo prema gore stvorilo bi mogućnost političkih promjena u Rusiji, ali ne bez rizika. Pritisak odozdo nosi sa sobom potencijal za kaos i nasilje ako kulminira, primjerice, u oružanoj pobuni. U Rusiji, napori etničkih manjina da se zalažu za veći suverenitet, kao što su učinili nakon pada Sovjetskog Saveza, mogli bi dodatno delegitimizirati Putina i čak dovesti do njegova svrgavanja. Nekoliko čimbenika djeluje protiv takvih centrifugalnih sila. Putin je povećao svoj utjecaj na regionalne čelnike učinivši ih ovisnijima o Moskvi; domoljubni ponos u ruskoj državi ostaje jak u republikama; a ideja odcjepljenja nije posebno popularana. Ipak, usporedni podaci sugeriraju da to ne treba odbaciti. Politolog Alexander Taaning Grundholm pokazao je da, iako personalizacija autokracije čini vođu manje ranjivim na unutarnje prijetnje poput državnih udara, to čini nauštrb povećanja rizika od građanskog rata. U razdoblju nakon Hladnog rata, 13 posto dugogodišnjih personalističkih vođa je smijenjeno u građanskim ratovima.
Već su ruske regije snosile najveći teret troškova Putinova rata u Ukrajini. Kremlj se neproporcionalno oslanjao na borce iz najsiromašnijih regija Rusije sastavljenih od velike populacije etničkih manjina, uključujući nekoć pobunjene republike poput Čečenije i pokrajina poput Burjatije i Tuve. U Tuvi je, na primjer, jedan od 3300 odraslih poginuo boreći se u Ukrajini. (Usporediva brojka za Moskvu je jedan na 480.000 odraslih.) U drugim regijama kao što je Habarovsk, ljudi su već neko vrijeme razočarani Moskvom, što je dokazano tamošnjim protuvladinim prosvjedima 2020. kada je Kremlj uhitio popularnog guvernera te regije. Još jedna runda mobilizacije koncentrirana u regijama, zajedno s rastućim ekonomskim poteškoćama, mogla bi potaknuti secesionističke osjećaje.
Vojni poraz - prilika za promjene
Vojni poraz Rusije mogao bi biti katalizator za pokretanje procesa promjena. Ukrajinska pobjeda signalizirala bi daljnju slabost ruske središnje vlasti i ruske vojske, povećavajući vjerojatnost da secesionističke skupine vide trenutak za preuzimanje oružja. Povratak veterana koji sada imaju pristup oružju u ruske regije dodatno bi olakšao takva kretanja. Politički poduzetnici, poput Prigožina, također mogu utjecati na ovu dinamiku. Prigožinovi napori da poremeti ravnotežu moći u Putinovom režimu mogli bi zapaliti sukob između paravojne grupe Wagner i ruskih oružanih snaga i sigurnosnih službi, te prerasti u izravnu pobunu. Kremlj bi, naravno, na sve secesionističke pokušaje odgovorio nasiljem, kao što je to učinio tijekom dva ruska rata s Čečenijom. Nemoguće je predvidjeti bi li takvi potezi mogli uspjeti ili bi promjena vodstva, iznuđena ovim rastućim debaklom, mogla potaknuti nacionalno obračunavanje i navesti Ruse da se odreknu imperijalističkih planova svoje zemlje prema susjedima.
Izvjesnije je, međutim, da nasilni prevrati imaju tendenciju proizvesti više nasilja. (…) Ali postoji još jedan, manje krvav oblik pritiska odozdo prema gore koji bi mogao dovesti do liberalnije Rusije: narodni prosvjedi. Dvadeset posto dugovječnih personalističkih autoritarnih vođa u posthladnoratovskoj eri svrgnuto je masovnim prosvjedima. Naravno, takav se pokret suočava s nevjerojatnim preprekama u današnjoj Rusiji: visokim razinama represije, razbijanjem opozicije od strane Kremlja i egzodusom stotina tisuća (često liberalnih) Rusa nakon invazije koji bi inače mogli izaći na ulice. Pa čak i ako bi disidenti mogli okupiti javne trgove u velikom broju, prosvjedi velikih razmjera nipošto nisu zajamčeni da će svrgnuti Putina, s obzirom na to da autoritarni režimi općenito mogu izjahati takve pokrete.
Posljedice masovnih prosvjeda kojima su svrgnuti Hosni Mubarak u Egiptu 2011. i Omar al-Bašir u Sudanu 2019. otkrivaju da takvi pokreti također mogu dovesti nove, i potencijalno gore, autoritarne režime na vlast. Vojni udar kojim je svrgnut demokratski izabrani vođa Mohamed Morsi u Egiptu 2013. dobro ilustrira da snažni sigurnosni aparati ne nestaju jednostavno kada autoritarni režimi izgube vlast. Ako ti akteri zaključe da demokracija ne odgovara njihovim interesima, mogu jednostavno upotrijebiti silu da je uguše. Još gore, događaji u Sudanu ove godine jasno pokazuju da sam sigurnosni aparat često nije ujedinjen nakon kraja personalističke vladavine. Jednom kada moćnik više nije na čelu, njegove strategije zavadi i vladaj mogu otvoriti put za izbijanje sukoba među različitim frakcijama. Snage sigurnosti u Rusiji sigurno su dovoljno moćne da postave strahovit izazov svakom vođi koji prijeti njihovim interesima. A njihova podjela u različite skupine povećava mogućnost da se međusobno posvađaju. Drugim riječima, nije zajamčeno da će uspješni masovni prosvjedi proizvesti bolju Rusiju.
Ipak, narodni prosvjedi predstavljaju put koji najviše obećava liberalnijoj Rusiji. Od kraja Hladnog rata bilo je sedam slučajeva u kojima je autoritarni vođa koji je bio na vlasti 20 ili više godina svrgnut s vlasti putem prosvjeda. U tri od njih - u Indoneziji 1998., Tunisu 2011. i Burkini Faso 2014. - zemlje su organizirale demokratske izbore u roku od dvije godine. Ti se izgledi mogu činiti niskima (i mlade demokracije mogu nazadovati), ali uzmite u obzir da ne postoje primjeri demokratizacije nakon odlaska sličnih autoritaraca koji su umrli na vlasti ili su svrgnuti državnim udarom ili građanskim ratom. Drugi putevi ka boljoj, demokratskoj budućnosti jednostavno ne postoje. Jednostavno rečeno, sami Rusi imaju najbolje šanse za stvaranje bolje Rusije.
Pripreme za postputinovsku Rusiju
Bez obzira kako napusti dužnost, Putinov će odlazak vjerojatno uslijediti bez upozorenja. Njegov odlazak potaknut će značajnu raspravu o tome kako najbolje pristupiti postputinovskoj Rusiji, ne samo u političkim krugovima u Washingtonu, već i šire unutar transatlantskog saveza. Neki će saveznici vidjeti Putinovu smrt kao priliku za resetiranje odnosa s Moskvom. Drugi će ostati ustrajni u svom stavu da Rusija nije sposobna za promjene. SAD se stoga sada moraju posavjetovati sa saveznicima o najboljem pristupu Rusiji nakon Putina kako bi izbjegle mogućnost da njegov odlazak izazove podjele. Jedinstvo saveza i dalje će biti ključno za upravljanje odnosima s budućom Rusijom. U bilo kojem scenariju bit će teško razaznati namjere novog ruskog vođe, čak i onoga koji na vlast dođe uz potporu ruskog naroda. Umjesto da pokušavaju dešifrirati namjere Kremlja - koje će novi vođa imati poticaj krivo predstaviti kako bi osigurao ustupke Zapada - SAD i europske zemlje trebale bi biti spremne jasno artikulirati svoje uvjete za poboljšanje odnosa. Takvi uvjeti trebali bi uključivati, barem, potpuno povlačenje Rusije iz Ukrajine, ratnu odštetu i odgovornost za kršenja ljudskih prava. Koliko god SAD i europske zemlje željele stabilizirati odnose s postputinovskom Rusijom, Moskva također mora biti zainteresirana za to.
S obzirom na slabe izglede i neizvjestan ishod budućih prosvjeda, američki i europski dužnosnici trebali bi očekivati da će Rusija ostati autokracija čak i nakon Putinovog odlaska. (…)
Prilika za duboku političku promjenu
Upravljanje odnosima s Moskvom stoga zahtijeva dugoročnu i održivu strategiju za ograničavanje Rusije i njezine sposobnosti da izvrši agresiju izvan svojih granica. Takva bi strategija također trebala imati za cilj oslabiti stisak autoritarizma u Rusiji s vremenom. Kako bi oslabio te prepreke, Washington mora pravilno provoditi sankcije protiv prijatelja Kremlja u poslovnom svijetu, boriti se protiv pranja novca, učiniti financijska tržišta i tržišta nekretnina u SAD-u i Europi transparentnijima i podržati istraživačke novinare u njihovom pokušaju da otkriju takvu korupciju. SAD također može poduprijeti rusko civilno društvo, važnu silu u stvaranju liberalnije i demokratskije zemlje.
U konačnici, međutim, Washington i njegovi saveznici mogu učiniti malo da izravno oblikuju rusku političku putanju. Bolju Rusiju može proizvesti samo jasna i oštra ukrajinska pobjeda, koja je najizdržljiviji katalizator za popularni izazov Putinu. Takav veliki poraz također je potreban kako bi se omogućilo Rusima da odbace svoje imperijalističke ambicije i da bi buduće elite zemlje naučile vrijednu lekciju o granicama vojne moći. Podrška Ukrajini – u obliku stalne vojne pomoći i nastojanja da se zemlja učvrsti na Zapadu kroz članstvo u Europskoj uniji i NATO-u – utrt će put poboljšanim odnosima s novom Rusijom. Bit će teško doći tamo. Ali što je odlučniji poraz Rusije u Ukrajini, to je vjerojatnije da će Rusija doživjeti duboku političku promjenu, piše Foreign Affairs.
