Pobjeda u ratu traži mobilizaciju trupa i zaliha koje mogu nadživjeti neprijateljsku stranu. Američki predsjednik Franklin Roosevelt je, nakon napada na Pearl Harbour u prosincu 1941., uspio mobilizirati američko društvo da je bezuvjetna predaja Japana imperativ, a povrh toga SAD si je zadao dodatni cilj: potaknuti demoratizaciju (i šire, amerikanizaciju) u Aziji.
Klasična je to formula koju ruski predsjednik Vladimir Putin u napadu na Ukrajinu nije slijedio. Putin je najprije napao susjednu zemlju, a tek je nakon toga pokušao mobilizirati rusko društvo. Prema ruskoj državnoj anketnoj ustanovi većina Rusa smatrala je prije rata Ukrajinu prijateljskom zemljom.
'Ratni putinizam'
Primamljivo je vidjeti Putinov rat kao potpuni neuspjeh, piše Foreing Affairs. Od Kijeva do Hersona, ruska je vojska pretrpjela značajne gubitke na bojnom polju. Rat je učvrstio potporu Zapada Ukrajini u razmjerima koji nisu bili zamislivi prije rata te izazvao snažan odgovor Kijeva.
Vjerojatnost da će Rusi završiti rat pod svojim uvjetima polako blijede. Iako, ti uvjeti nikada nisu bili potpuno jasni. Čak i ciljevi 'specijalne vojne operacije' mijenjali su se tijekom vremena: najprije je cilj bio 'denacificirati' zemlju, zatim osloboditi Ruse u Ukrajini i demilitarizirati zemlju. Rusija se u međuvremenu suočila sa sankcijama pa su mnogi počeli nagađati o slomu Putinove vlasti.
Međutim, vlada u Kremlju teško da je na rubu kolapsa. Putin je iskoristio rat kako bi pritisnuo rusko društvo, a rusku elitu još više privukao sebi te tako učvrstio svoju unutarnju poziciju.
Kada se nije mogao više osloniti na svoju reputaciju vanjskopolitičkog genija - kao što je to učinio 2014. preotimanjem Krima Ukrajini - ili učiniti Rusiju ozbiljnim igračem na Bliskom istoku - kao što je bio slučaj 2015. - ruski predsjednik usmjerio se na militarizaciju države i čišćenje onih koji se otvoreno ne slažu s vladinim stajalištem o ratu.
Moglo bi se to nazvati 'ratnim putinizmom' koji je represivniji i manje fleksibilan od predratnog putinizma i koji je ruskom stanovništvu nametnuo duh rata. Ratni putinizam bio bi zapravo 'faustovska pogodba s budućnošću Rusije', piše Foreign Affairs.
Normalizacija ratovanja
Ruski predsjednik nikada se nije sramio ratovanja. Mandat predsjednika započeo je naslijeđenim sukobom u Čečeniji i zapletom u Moldaviji. Dok je 2008. bio premijer, Rusija je napala Gruziju. Dvije godine nakon što je ponovno u 2012. postao predsjednik, anektirao je Krim.
Do 2015. ruske vojne i obavještajne službe krenule su ekspedicijskim putem, intervenirajući u Siriji, miješajući se u inozemne izbore i pokazujući mišiće u Africi. A pobjedu Rusije u Drugom svjetkom ratu Putin je pretvorio u kamen temeljac postovsjetskog ruskog identiteta.
Bila je to politička i kulturna putanja koja je dovela do invazije na Ukrajinu u veljači 2022. Međutim, ruske operacije u Ukrajini drugačije su od onih u Putinovim prethodnim ratovima, a ulozi su veći kao i razina političke represije.
Bez posljedica sankcija
Tijekom rata u Ukrajini, političke slobode u Rusiji svedene su na minimum: zabranjuje se sloboda govora i pravo na okupljanje te organiziranje opozicije Vladi. U međuvremenu, 'ratni putinizam' ima ograničen učinak na rusko gospodarstvo. Sankcije možda zatvaraju opcije za rusku vojsku i neke ruske tvrtke koje se bave metalurgijom, automobilskim dijelovima, strojevima i opremom, ali nisu toliko promijenile život običnih Rusa: oni koji imaju sredstva, mogu i dalje živjeti ugodnim životom, a oni bez sredstava ionako nisu imali puno za izgubiti.
Ruska vlada izdašno je trošila novac na umirovljenike, siromašnije Ruse i one povezane s ratom, a nezaposlenost je niska. Rusi srednje klase i vlasnici malih poduzeća koji su možda i bili pogođeni ratom, polako se prilagođavaju i Rusija, barem zasada, pokazuje da se ekonomski može snaći.
Teško je reći u kojoj mjeri Rusi smatraju Putina učinkovitim vođom. Vrlo je malo Rusa, čak i onih koji su u veljači 2022. bili protiv rata, koji bi željeli da njihova zemlja izgubi u Ukrajini. Čak i ako u ovom trenutku Rusija ne pobjeđuje u ratu, mnogi Rusi vjeruju da trebaju Putina kao vođu kako ne bi došlo do poraza.
Obračun s kritičarima i političkom elitom
Ipak, može se pretpostaviti da u Rusiji ima relativno malo istinskih vjernika u Putinov rat. Prema anketi Levade iz studenog 2022., 81 posto Rusa starijih od 55 godina ima negativne osjećaje prema Zapadu. Za te Ruse, Ukrajina se koleba između toga da bude neprijatelj na strani Zapada i dio Rusije, a od 2014. živi pod nelegitimnom vladom te pati od umjetnog ukrajinskog identiteta koji su nametnuli nacionalistički fanatici u Ukrajini i Zapad koji te fanatike ohrabruje.
Ali, slijepa podrška može biti i problem. Ad hoc skupina ruskih ratnih blogera i komentatora na servisu za razmjenu poruka Telegramu potaknula je potporu ratu koju bi državni mediji teško mogli potaknuti. Međutim, upravo iz tih grupa sada se pojavljuju glasni kritičari ruske vojne taktike koji smatraju da se rat ne vodi dovoljno agresivno. Kremlj je proteklih nekoliko mjeseci te kritike tolerirao, ali ih je i podsjetio da ostanu unutar svojih granica.
Među političkom elitom pak, kritika rata je nezamisliva. Ruska vlada tjera kritičare iz zemlje, a zastrašuje ili kazneno goni one koji ostaju.
Iako su se zapadni mediji usredotočili na vojnu mobilizaciju započetu u Rusiji u rujnu, samo je manjima Rusa aktivno uključena u rat. Iako Kremlj očekuje da svi prešutno pristaju na rat, ne inzistiraju na tome da to bude strastvena podrška. Suptilan cilj toga bio bi da se rat učini rutinskim i neizbježnim dijelom ruske svakodnevice.
Mobilizacija bez političkih potresa
'Ratni putinizam' je, piše Foreign Affairs, eksperiment odgađanja problema. Eventualni daljnji ukrajinski napredak na bojnom polju ili vojni status quo mogli bi prisiliti Rusiju na drugu po redu mobilizaciju koja bi pak testirala poštenje 'ratnog putinizma'. Mobilizacija je sama po sebi traumatična, a mobilizacija bez vojnog napretka još više. Pa ipak, prva ruska mobilizacija dogodila se usred neuspjeha na bojnom polju, a Kremlj je preživio netaknut. Scenarij je to koji se može ponoviti.
'Ratni putinizam' mogao bi se možda narušiti putem. Rusija se može ujediniti oko turobne misije da ne izgubi rat samo na neko vrijeme. Rat je nesumnjivo naštetio međunarodnom ugledu Rusije i narušio percepciju ruske vojne moći.
Put u slijepu ulicu
U konačnici, bilo bi nemoguće današnjim Rusima opisati Rusiju kao silu u usponu. To je zapravo borbena moć koja objašnjava medijsku kampanju za prikupljanje potpore ratu, a prikriva činjenicu da se Putin obvezao Rusiju na dugi ciklus stagnacije.
Izolacija i sankcije zajedno će pridonijeti gospodarskom i tehnološkom usporavanju Rusije i nitko ne može reći koliko dugo Putin može hodati po toj tankoj žici.
Putinov rat, zaključuje Foreign Affairs, ne vodi od točke A do točke B, već se čini kao zaobilazni put koji vodi od točke A natrag do dočke A. Kao fino podešena metoda za izbjegavanje neuspjeha, 'ratni putinizam' ima sva obilježja - slijepe ulice.
