Ruski barbarski napad prijeti samom opstanku naroda i gospodarstva Ukrajine. U međuvremenu, Moskva se trudi nastaviti, igrajući dugu igru, usporedna ali ne i sputana sankcijama i taktičkim greškama, piše za Politico Neil Goteiner, vodeći američki odvjetnik, i David Hofmayer, Farellin suradnik, postavljajući pitanje treba li SAD natjerati Rusiju da plati za bezobzirno uništavanje Ukrajine.
Iako je do sada najneposrednija potreba Ukrajine od njezinih međunarodnih saveznika bila vojna potpora, na drugom mjestu je nedvojbeno ekonomska potpora. Svjetska banka procjenjuje da će ukrajinsko gospodarstvo ove godine biti prepolovljeno, a gubici i troškovi obnove infrastrukture iznosit će stotine milijardi dolara.
Zbog toga će zemlja nesumnjivo tražiti međunarodnu pomoć, ali se postavlja pitanje kako nadoknaditi takve gubitke? I zašto ne prisiliti Rusiju da Ukrajini nadoknadi štetu? Ostaje činjenica da ne postoji stvarni plan za prisiljavanje Rusije da to napravi, iako to nije zakonska nemogućnost.
Trajno oduzimanje imovine?
Živimo u eri u kojoj riječ "odšteta" odzvanja i nacionalno i međunarodno. U Europi i Sjedinjenim Državama vlasti su već zaplijenile ekstravagantne jahte i raskošne vile od takozvanih ruskih oligarha i zamrznule su stotine milijardi ruskih državnih fondova. Sada postoji značajan interes za poduzimanje sljedećeg koraka za trajno oduzimanje te imovine radi dobrobiti Ukrajine. No, to je lakše reći nego učiniti.
Jedan američki zakonodavni napor, “Zakon o jahtama za Ukrajinu,” već je propao nakon što je Američka unija za građanske slobode izrazila zabrinutost da bi konfiskacija prekršila pravo ruskih građana na pravedno suđenje. To je djelomično zato što nije jasno da ti super bogati Rusi zapravo imaju utjecaja na rusku invaziju i ratne odluke. Njihovi najbolji ekonomski interesi napreduju u mirnodopskim vremenima, a ne u snu imperijalističke groznice ruskog predsjednika Vladimira Putina.
Što se tiče zapljene zamrznute imovine ruske države, ministrica financija Janet Yellen i drugi dužnosnici američke vlade ohladili su se od te ideju, strahujući da bi druge zemlje tada mogle početi oklijevati sa ostavljanjem imovine u SAD-u.
Dva različita pitanja
No, ovdje su u suštini dva različita pitanja: Je li konfiskacija zakonita? I je li to dobra ideja? Autori članka za Politico misle da je odgovor na oba pitanja potvrdan, ali vjeruju da bi se političari trebali usredotočiti na rusku državnu imovinu, a ne na imovinu pojedinačnih Rusa.
Državna imovina u pitanju je likvidnija te postoji jasnija pravna i moralna veza između nje i ruske invazije. Konfiskacija državne imovine izaziva manje zabrinutosti u vezi s ustavnim i građanskim slobodama i, barem u SAD-u, uvjerljivi zakoni mogli bi učvrstiti pravni autoritet za takvu konfiskaciju na sljedeći način.
Je li konfiskacija zakonita?
Zanimljivo je da se profesori prava Lawrence Tribe i Philip Zelikow slažu da bi u SAD-u konfiskacija mogla već bila odobrena zakonom.
Tribe se usredotočio na predsjednikove ovlasti prema zakonu SAD-a, posebno Zakonu o međunarodnim izvanrednim gospodarskim ovlastima (IEEPA), da "usmjerava i prisiljava, poništava, čini nevažećim [ili] zabranjuje . . . bilo koje . . . držanje, korištenje, prijenos ili izvršavanje... bilo kojeg prava, moći ili privilegije u odnosu na... bilo koji posjed u kojem bilo koja strana država . . . ima ikakvog interesa”, jednom kada proglasi izvanredno stanje prema zakonu, što je ovdje učinjeno. Isti statut IEEPA nedavno je korišten kako bi se talibanima spriječio pristup afganistanskim deviznim rezervama.
Tribe također ističe da, prema sadašnjem presedanu, strane države vjerojatno nisu "osobe" kojima je priznat ustavni postupak.
U međuvremenu, Zelikow temelji svoju analizu prvenstveno na međunarodnopravnom konceptu "protumjera", koje mogu prisiliti nepravednog državnog aktera da obešteti svoje žrtve.
Drugačija mišljenja
Postoje, naravno, i drugačiji stavovi među pravnim stručnjacima. Profesor Paul Stephan tvrdi da IEEPA ne daje tako široku ovlast, budući da drugi odjeljak istog zakona daje ovlast za oduzimanje samo "kada su Sjedinjene Države uključene u oružana neprijateljstva ili ih je napala strana država ili strani državljani." Također vjeruje da je presedan o zakonskom postupku u najboljem slučaju nejasan.
S druge strane, Tribe je odgovorio da je Kongres, mijenjajući IEEPA nakon terorističkih napada 11. rujna, samo namjeravao dati primjere predsjednikovih širih ovlasti prema zakonu za izvlaštenje strane imovine tijekom izvanrednih situacija.
Međutim, Stephan je optimističniji u pogledu pristupa Zelikowa međunarodnom pravu, iako i dalje misli da je preuranjen i da riskira bumerang koji bi se mogao vratiti SAD-u ako se uključi u strane vojne aktivnosti koje druge zemlje smatraju pogrešnim.
Općenito, najizvedivi scenariji konfiskacije vjerojatno ovise o proširenju izvršne ovlasti, što bi također bilo meta za osporavanje na američkim sudovima. Autori članka vjeruju da bi izvediv i ograničen pristup bio da Kongres odobri izričite i usko prilagođene ovlasti predsjedniku da konfiscira rusku državnu imovinu kao odgovor na Putinov nezakoniti rat. Potpora Ukrajini trenutačno je jedno od rijetkih pitanja za koje je dvostranačka potpora neupitna.
Kako bi se izbjegao nenamjerni presedan i rizik od pretjeranog širenja izvršne ovlasti, opcije za takvo usko krojenje uključivale bi ograničavanje zakonskog proširenja na rusku invaziju na Ukrajinu.
Nije nimalo neobično prilagoditi zakonodavstvo određenoj zemlji ili čak sporu. Dio IEEPA-e već kodificira širok raspon zakona i izvršnih naredbi koje posebno sankcioniraju Iran, Irak, Libiju i druge "odmetničke" nacije. Dodavanje "odredbe o ograničenju" - ili vremenskog ograničenja - također može učiniti prijedlog privlačnijim onima koji su opravdano zabrinuti za proširenje predsjedničke ovlasti.
Slijedeći Zelikowa, američke vlasti se mogu okrenuti i međunarodnom pravu. Na primjer, članak 51. Povelje Ujedinjenih naroda, čiji je potpisnik i SAD, čuva "inherentno pravo na individualnu ili kolektivnu samoobranu ako se dogodi oružani napad na članicu Ujedinjenih naroda". Kongres i predsjednik Joe Biden mogli bi potvrditi tu ovlast zapljene ruske imovine kao ostvarivanje ovog prava na kolektivnu samoobranu.
Je li konfiskacija dobra ideja?
Kritičari konfiskacije također tvrde da je to jednostavno loša politika. Tvrde da bi svako otimanje imovine trebalo proći kroz sudove kako bi se pokazala predanost SAD-a vladavini zakona; da je konfiskacija uvijek sklizak teren za druge napade na građanske slobode; da će druge zemlje koristiti američku konfiskaciju kako bi opravdale uzimanje američke imovine kao odgovor na moguću agresiju iz Washingtona; i da druge zemlje više neće gledati na SAD kao na sigurno mjesto za ulaganje.
Autori članka za Politico se ne slažu s takvim mišljenjem. Proširenje izvršne ovlasti za konfiskaciju ruske državne imovine može se izvesti bez previše pravosudnog pritiska, međunarodnih prosvjeda ili straha od kasnije osvete. Dodatni zaključci Kongresa o pogrešnim postupcima Rusije u sukobu, potkrijepljeni usporedivim međunarodnim odlukama u UN-u i Međunarodnom sudu pravde, pomogli bi umanjiti bilo kakvu zabrinutost u pogledu pravednog sudskog postupka.
Ograničavanjem konfiskacije na rusku državnu imovinu, umjesto posezanja za imovinom ruskih pojedinaca, i vezivanjem zakonodavstva za ovaj specifični sukob, SAD bi također u dovoljnoj mjeri upravljao bilo kakvim prethodnim rizikom za građanske slobode. A s manje državne imovine u stranim jurisdikcijama, SAD je i sam manje ranjiv na oduzimanje imovine.
Moć i utjecaj SAD-a velikim dijelom proizlaze iz moralnog autoriteta. Ta je vlast već pretrpjela batine od zatvaranja očiju pred kršenjem ljudskih prava i korupcijom iz financijskih i geopolitičkih razloga - pogledajte, na primjer, njezin preokret u Saudijskoj Arabiji.
Ipak, i praktični i moralni argumenti za konfiskaciju su jaki. S fokusom na restituciju, pravedno je da Rusija plati za štetu i imovinu koju je kriminalno izvlastila iz Ukrajine.
Do sada su SAD i druge sile razumno samoregulirale svoje vojne intervencije, ali rezultat je da Ukrajinu melje ruski ratni stroj. Globalna zajednica mora djelovati agresivno, koristeći sva ekonomska i pravna sredstva koja su joj na raspolaganju.
Vrijeme je za djelovanje, a ne za kompromise, pišu autori članka za Politico.
