Da je Mustafa znao kako će izgledati život u izbjegličkom kampu u blizini glavnog grada Grčke nikada ne bi napustio Siriju. Već četiri mjeseca boravi u uništenom šatoru nedaleko od pirejske luke i čeka rješenje zahtjeva za azil. Sve to navelo ga je da požali što je odlučio napustiti Alep.
Čekanje na azil
"Bilo gdje. Bilo što je bolje od ovog", ispričao je novinarima Reutersa, ne mogavši skriti suzu u oku. Iako mu je tek 38 godina Mustafa, koji novinarima nije želio otkriti svoj puni identitet, izgleda starije, kao i mnogi drugi izbjeglice. Starije izgleda i njegova supruga Nadia, 37-godišnjakinja koja sjedi kraj njega, stisnuta u malom šatoru. Oboje su znojni i teško dišu jer vani temperatura prelazi 35 stupnjeva.
Ovaj je par ostavio većinu svoje obitelji u Siriji. Samo su Mustafini roditelji uspjeli doći do izbjegličkog kampa u Turskoj.
"Nismo mislili da ćemo ovdje biti tako dugo, no moramo čekati razgovor o zahtjevu za azil", ispričao je Mustafa. "Stalno ga odgađaju. Tim tempom mogli bismo ovdje ostati godinama. Ponekad poželim uhvatiti suprugu za ruku i skočiti u more".
Iako je sporazum Turske i EU-a usporio priljev izbjeglica u Grčku, od 2015. godine ta zemlja je glavni ulaz za sve koji žele napustiti nemirna područja na Bliskom istoku i Africi. Više od 160 tisuća izbjeglica stiglo je u Grčku ove godine mediteranskom rutom, a polovina njih su iz Sirije, objavio je UNHCR. Većina ih je u Uniji zatražila azil.
Bjeg iz Alepa
Kako bi azil i dobili moraju proći rigorozan proces europskog ureda za azil, što predviđa najmanje dva intervjua u Grčkoj, koji se protežu tijekom nekoliko tjedana ili čak mjeseci, a zatim još barem dva intervjua u zemlji u koju se žele premjestiti.
"Postupak premještaja je spor. Mislim da bi bilo jednostavnije vratiti se u Siriju", riječi su 38-godišnje Mahe, koja je u veljači ove godine pobjegla s djecom iz Alepa nakon što joj je suprug preminuo od moždanog udara.
Boravila je u dva izbjeglička kampa - jednom na granici s Makedonijom i drugom u Pireju, nakon što je završila u atenskom Eleonas kampu u kojem je trenutačno oko 1500 ljudi.
Iako su azil zatražili još u ožujku do sada nisu obavili ni prvi intervju.
Vraćaju se u Tursku
"Za sada je ovo najteži dio mog putovanja. Ili neka požure ili neka nas pošalju natrag u Siriju", ogočena je Maha. "Hrana je ovdje loša, ali nemamo izbora, moramo je jesti. Mnogo ljudi je požalilo što je došlo i mnogo njih ilegalnim se putevima vraća u Tursku".
Oni kojima je premještaj već odobren smješteni su u kuće i čekaju odlazak u novu domovinu.
"Dijelim kuću s još nekoliko mladića. Smještaj je prilično jednostavan i nedostaje nam mnogo stvari, no zahvalan sam da i to imam", ispričao je Muhammad, 24-godišnjak iz Damaska. Dio ljudi još nije smješten u kuće jer ih više nema. Zato mnogi, tvrdi mladić, spavaju na ulici.
Nedostaje im novca
U svibnju je 28-godišnja Nama Abdullah dobila informaciju da je njoj i njezinoj obitelji zakazan razgovor za azil u Ateni, no nije si mogla priuštiti trošak od 178 eura za putovanje do grada. Zato je posudila novac od drugih izbjeglica, no nikakvu pomoć za smještaj nije dobila.
"Nisam si mogla priuštiti hotel, a svi kampovi u Ateni su nas odbili. Nitko nam nije pomogao, čak ni volonteri", rekla je.
"Ljudi su ovdje toliko očajni da su doista spremni na sve", tvrdi Safi, bivši zaposlenik NATO-a koji sada rada kao prevoditelj.
"Svi su deprimirani, uključujući i mene. Baš nitko se ne osjeća dobro", dodaje. "Neki moji prijatelji najavljuju da će se vratiti i priključiti se Al Kaidi jer im se to čini kao jedini izbor. I znate što? Uopće ih ne osuđujem".
