Ruska invazija na Ukrajinu konačno je probudila Europsku uniju u pogledu strateške važnosti zapadnog Balkana i mogućnosti da Moskva iskoristi neriješene sporove u regiji kako bi potkopala Zapad. Čelnici EU-a sada moraju iskoristiti geopolitički trenutak kako bi obnovili integraciju šest malih, gospodarski krhkih zemalja s ukupnom populacijom manjom od 18 milijuna u Uniju ili riskiraju da ih Rusija i Kina iskoriste u svojim igrama moći, piše Politico.
Unatoč dubokom razočaranju puževim napretkom, otkako im je EU službeno dao izglede za članstvo 2003., pristupanje bloku ostaje najbolji mogući ishod za Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Kosovo, Crnu Goru, Sjevernu Makedoniju i Srbiju, kao i za ostatak Europe. Ako EU ne nastavi podržavati ove zemlje, alternative bi mogle biti bliže svrstavanje s Rusijom, pojava neliberalne, nesvrstane zone koja bi se mogla protezati od Mađarske do Turske, ili - još gore - silazna spirala u novi oružani sukob, uključujući otrovnu mješavinu organiziranog kriminala i naoružane migracije.
U nekim zapadnim prijestolnicama - posebice u Parizu i Haagu - postoji samozadovoljna pretpostavka da satus quo u određenim područjima, gdje je zamor od proširenja EU najintenzivniji, ne predstavlja ozbiljan rizik za europsku sigurnost - ljudi na Zapadnom Balkanu su umorni od rata nakon užasa devedesetih.
Dovoljna je jedna iskra
I dok se čini da je situacija pod kontrolom, nije održiva unedogled. Nema jamstva da će neriješeni sukobi unutar Bosne i Hercegovine ili između Srbije i Kosova ostati zamrznuti uz manja rasplamsavanja, ili da lokalno političko nasilje neće eskalirati, privlačeći vanjske igrače i potičući nove tokove izbjeglica, oružja i droge u EU. Nedavni sukobi oko registarskih pločica za automobile kosovskih Srba pokazuju kako mala iskra može biti dovoljna.
Napad ruskog predsjednika Vladimira Putina na Ukrajinu doveo je na ivicu mnoge ljude u regiji, potičući ultranacionalizam među tvrdokornim proruskim Srbima i vraćajući goruća sjećanja na smrt i razaranje među onima koji su proživjeli jugoslavenske ratove 1990-ih. Moskva pokušava raspirivati sveslavenski pravoslavni nacionalizam i iskorištavati podjele gdje god može. Dala je potporu čelniku bosanskih Srba Miloradu Dodiku u njegovim prijetnjama odcjepljenjem od Bosne i širila dezinformacije kako bi pojačala neprijateljstvo kosovskih Srba prema vladi u Prištini.
Kina je, sa svoje strane, uglavnom težila gospodarskim ulaganjima, koristeći okvir 14+1 u okviru svoje inicijative "Pojas i put" kako bi se uključila s lokalnim čelnicima koji traže ambiciozne infrastrukturne i obrambene projekte. Slijedi rusko vodstvo po pitanju Zapadnog Balkana u Vijeću sigurnosti UN-a i koristi svoje financijske snage kako bi odvratilo balkanske države od potpore kritičnim rezolucijama o kršenjima ljudskih prava u Xinjiangu ili Hong Kongu.
Težak put na putu prema članstvu
Srpski provladini mediji prenose ruski narativ o ratu u Ukrajini, a mediji u ruskom vlasništvu pridonose antikosovskoj ratnoj histeriji. Rusija i Kina doprinijele su ponovnom naoružavanju Srbije. Moskva također ima moćnu energetsku polugu budući da Srbija dobiva 80 posto plina iz Rusije, dok je Bosna 100 posto ovisna. Djelomično kao rezultat toga, Srbija se odbila uskladiti sa sankcijama EU protiv Rusije, što je izazvalo iritaciju u Bruxellesu.
EU ima snažnije dugoročne poluge, ako ih je voljna koristiti, s obzirom na raširenu javnu težnju da se sve zemlje u regiji žele pridružiti bloku. Međutim, Francuska i Nizozemska pružaju otpor daljnjem proširenju, uglavnom zbog straha od migracija i organiziranog kriminala. Susjedne članice EU-a, Grčka i Bugarska dugo su opstruirale kandidaturu Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije za EU i NATO zahtijevajući da promijeni ime i prihvati Sofijin narativ o vlastitoj povijesti i bugarskoj manjini.
Čak i nakon što je pristala promijeniti ime u Sjeverna Makedonija 2018., Francuska je stavila veto na otvaranje pregovora sa Skopljem i Albanijom kako bi zahtijevala reformu pristupnog procesa kako bi se uključilo načelo reverzibilnosti tamo gdje postoji nazadovanje. Razgovori su konačno započeli ovog srpnja, ali Sjeverna Makedonija još uvijek mora promijeniti svoj ustav sljedeće godine kako bi uključila uvjete dogovorene s Bugarskom, što je potencijalna politička zamka jer vlada nema veliku većinu.
Što bi EU trebala učiniti?
Kad su čelnici EU-a požurili dati Ukrajini i Moldaviji status kandidata u lipnju kao odgovor na agresiju Rusije, elite Zapadnog Balkana razumljivo su se bojale da će njihove zemlje biti gurnute dalje unatrag u redu za članstvo. Isto tako, kada je njemački kancelar Olaf Scholz zahtijevao da EU reformira svoj sustav donošenja odluka kako bi ukinula nacionalna veta na sankcije i poreznu politiku prije nego što budu primljene nove članice, to je zvučalo kao još duže čekanje.
Dakle, što bi EU sada trebala učiniti? Prvo, vidljiviji politički angažman. EU je ovu godinu bolje započeo u obraćanju pozornosti na dugo zanemarivanu regiju. Održana su dva samita EU-a i Zapadnog Balkana — jedan po prvi put u regiji — plus oživljavanje Berlinskog procesa za potporu regionalnoj gospodarskoj integraciji u pripremi za pridruživanje jedinstvenom tržištu EU-a. Čelnici zapadnog Balkana prisustvovali su inauguralnom samitu nove Europske političke zajednice u Pragu u listopadu, koju je zamislio francuski predsjednik Emmanuel Macron. Ovaj angažman se mora nastaviti.
Drugo, istaknuti pogodnosti pristupanja i sudjelovanje. EU treba preoblikovati svoj glomazni proces pristupanja kako bi unaprijed raspodijelio više financijskih i tržišnih prednosti članstva kako kandidati napreduju s reformama. Trenutačno primaju tek malu količinu pretpristupne pomoći dok se ne pridruže. EU bi trebala pozvati ministre iz regije da prisustvuju neformalnim sastancima vijeća o pitanjima od zajedničkog interesa. Trebao bi potaknuti zemlje zapadnog Balkana da izaberu promatrače u Europski parlament u isto vrijeme kad su i europski izbori 2024., kako bi imali glas, ako ne i pravo glasa, u donošenju zakona EU-a.
Situacija koju više nije moguće ignorirati
Naravno, najveći dio teškog posla treba obaviti u zemljama kandidatima, od kojih je većina daleko od ispunjavanja osnovnih uvjeta demokracije, vladavine prava, slobode izražavanja i borbe protiv korupcije kako bi se kvalificirale za članstvo. Kao i uvijek, to je problem kokoši i jajeta. Zašto bi balkanski političari provodili bolne reforme koje bi mogle olabaviti njihovu moć i novac za tako daleku i neizvjesnu perspektivu?
EU će morati više raditi odozdo, podupirući civilno društvo, ženske organizacije i mala poduzeća kao pokretače promjena, istovremeno nudeći poticaje i vršeći pritisak odozgo. U ovom geopolitičkom trenutku, EU si jednostavno ne može priuštiti da ostavi regiju da se zagnoji, zaključuje Politico.
