Nakon Drugog svjetskog rata u Africi su samo tri zemlje bile nezavisne: Etiopija, Liberija i Južnoafrička Republika. Sve ostale bile su u kolonijalnom statusu pod vlašću europskih država Velike Britanije, Francuske, Belgije, Portugala i Italije. Neposredno nakon završetka rata započinje proces dekolonizacije koji će u sljedećih nekoliko desetljeća afričkim zemljama donijeti slobodu i nezavisnost. Iako se taj proces u većini slučajeva odvijao mirnim putem neki su narodi svoju državnost morali izboriti oružjem.
Najpoznatiji primjer predstavlja Alžir. Francuzi su Alžir osvojili 1830., da bi ga 1848. proglasili dijelom matične zemlje. To znači da Alžir nije bio kolonija nego tek departman na drugoj strani Sredozemnog mora, ali po svom statusu ravnopravan sa svim ostalim francuskim departmanima. Jedna od posljedica takvog statusa bilo je i masovno doseljavanje Francuza, kojih je oko milijun došlo živjeti u ovu sjevernoafričku zemlju.
Francuska se nije željela odreći svog posjeda
Sve su to bili važni razlozi zbog kojih se Francuska, čak ni nakon Drugog svjetskog rata kada to ostale zemlje počinju činiti, nije bila spremna odreći svog prekomorskog posjeda u sjevernoj Africi. Na takav stav bitno je utjecala i situacija u Jugoistočnoj Aziji. Poraz u velikoj bici kod Dien Bien Phua u svibnju 1954. označio je kraj francuske kolonijalne vlasti u Indokini i nastanak nezavisnih država Vijetnama, Kambodže i Laosa. I dok je gubitak Indokine Francuzima bio poticaj da ne odustanu od Alžira, Alžircima je rasplet događaja u Indokini bio poticaj da i oni pojačaju svoje zahtjeve za nezavisnošću.
Već od 1945. Alžir je poprište brojnih pobuna lokalnog stanovništva na koje francuski vojnici odgovaraju brutalnim odmazdama, hapšenjima i ubojstvima. Bio je to uvod u pravi rat koji službeno započinje 1. studenog 1954. Alžirce je u tom ratu predvodio Ahmed Ben Bella, vođa FLN-a, odnosno Nacionalnog oslobodilačkog fronta. Tog 1. studenog FLN kreće s napadima na garnizone francuske vojske širom Alžira, te donosi Deklaraciju o nastanku nezavisne, demokratske države, koja će počivati na principima islama.
Pokušaj puča u Parizu
Osim na gerilske akcije i bombaške napade, posebno u glavnom gradu Alžiru, FLN sve veći naglasak počinje stavljati na političku i diplomatsku komponentu bitke za nezavisnost. Alžirski rat za nezavisnost itekako se odražavao i na političku situaciju u samoj Francuskoj. Upravo je ta tema rezultirala promjenom četiri vlade u svega tri godine, od 1955. do 1958. Najžešći protivnici nezavisnosti bili su Francuzi koji su živjeli u Alžiru, posebno pripadnici vojske koja se borila protiv pobunjenika.
Oni će u proljeće 1958. pokušati provesti puč i preuzeti vlast u Parizu, kako bi spriječili formiranje vlade koja bi ušla u političke pregovore s vođama alžirskog nacionalnog pokreta. Tada je na scenu stupio Charles de Gaulle, umirovljeni general i bivši predsjednik, koji je najprije izabran za premijera, a krajem iste 1958. godine i za predsjednika Pete (francuske) republike. Iako je vojska od starog generala očekivala agresivniji pristup prema alžirskim pobunjenicima, de Gaulle je učinio upravo suprotno. U javnom obraćanju 1959. ponudio je mir FLN-u i po prvi put spomenuo opciju alžirske nezavisnosti. Mišljenje predsjednika, visoki troškovi rata, ali i sve češće vijesti o brutalnostima francuskih vojnika, posebno pripadnika tajne paravojne organizacije OAS nad alžirskim civilima, utjecali su i na promjenu raspoloženja u francuskoj javnosti.
Referendum kojim je Alžir postao nezavisan
To će doći do izražaja na referendumu provedenom početkom 1961. na kojem je velika većina francuskih građana odobrila nastavak političkog rješavanja alžirskog pitanja. Službeni pregovori između FLN-a i francuske vlade počeli su u svibnju 1961. u gradu Evianu, ali su ubrzo prekinuti zbog neslaganja oko pitanja pravnog statusa alžirskih Francuza, kao i zbog pitanja suvereniteta nad Saharom u kojoj su u međuvremenu otkrivena velika nalazišta nafte i plina. Pregovori u Evianu nastavljeni su početkom 1962., a 18. ožujka iste godine potpisani su tzv. Evianski sporazumi kojima je dogovoren prekid vatre i održavanje referenduma o alžirskoj nezavisnosti.
Na referendumu, održanom 1. srpnja 1962. odlučeno je da Alžir postane nezavisan, ali da zadrži bliske ekonomske i političke odnose s Francuskom. Nezavisnost Alžira službeno je proglašena 3. srpnja 1962. Prvi premijer, a zatim i predsjednik postao je Ahmed Ben Bella. U osmogodišnjem ratu za nezavisnost procjenjuje se da je život izgubilo oko milijun Alžiraca, te da ih je oko 2 milijuna moralo napustiti svoje domove. Po završetku rata oko milijun Francuza, ostalih Europljana, lokalnih Židova, ali i profrancuskih Arapa, tj. gotovo 15 posto stanovništva, napustilo je novonastalu državu Alžir.
Sve epizode serijala XX. stoljeće by Hrvoje Klasić pogledajte OVDJE.
