24. listopada 1922. na stranačkom skupu u Napulju Benito Mussolini je pred više od 60 tisuća fašista javno obznanio da je program njegove stranke jednostavan: Želimo vladati Italijom! Počeci organiziranog djelovanja talijanskih fašista kreću neposredno nakon završetka Prvog svjetskog rata, točnije u proljeće 1919. kada Mussolini u Milanu osniva fašističke odrede (Fasci di Combattimento) iz kojih će 1921. nastati Fašistička stranka.
Iako je sam Mussolini na početku svoje političke karijere bio socijalist, Fašistička stranka bila je radikalno desna, nacionalistička, antidemokratska i antiliberalna. Pojednostavljeno rečeno, fašisti počinju okupljati sve one koji nisu bili zadovoljni aktualnom političkom i ekonomskom situacijom u Italiji, one koji su se protivili nekoj talijanskoj verziji Oktobarske revolucije, i posebno one koji su bili razočarani rezultatima Prvog svjetskog rata.
Naime, iako je kraj rata Italija dočekala na strani pobjednika obećano teritorijalno širenje na istočnu jadransku obalu ipak joj nije omogućeno. S obzirom da nisu uspjeli pobijediti na parlamentarnim izborima Mussolini i fašisti počinju planirati preuzimanje vlasti vanparlamentarnim, pa ako bude potrebno, i nasilnim putem.
Marš crnokošuljaša
Tako je donesena odluka da se pokrene marš na Rim kojim bi deseci tisuća crnokošuljaša, tj. militantnih fašista, primorali predsjednika talijanske vlade na ostavku, a talijanskog kralja da upravo Mussoliniju ponudi tu funkciju. 26. i 27. listopada 1922. crnokošuljaši s različitih strana kreću prema Rimu i okupljaju se u Civitavecchiji, Monterotondu i Tivoliju, tj. na tri lokacije u neposrednoj okolici glavnoga grada. Sam Mussolini nije sudjelovao u maršu na Rim, već je njime koordinirao iz svog ureda u Milanu.
Treba reći da ni onih 30 tisuća koji jesu sudjelovali, ustvari nisu marširali prema Rimu, nego su se do mjesta okupljanja dovezli vlakovima. 28. listopada u 6 sati ujutro vlada predvođena premijerom Luigijem Factom donosi odluku o uvođenju izvanrednog stanja, te naredbu da vojska oružjem zaustavi ulazak fašista u Rim. U 9 sati istoga jutra Facta odlazi u kraljevsku palaču kako bi Viktor Emanuel III. potpisao proglas o izvanrednom stanju. Međutim, kralj je to odbio. Ali je zato prihvatio Factinu ostavku.
Sudbonosna odluka kralja
Po mnogima, odluka talijanskog kralja da ne dopusti vojsci da razoruža i porazi fašiste jedna je od najsudbonosnijih odluka 20. stoljeća. Cijeli taj dan, 28. listopada, pokušavalo se doći do političkog rješenja kojim bi se izbjegao bratoubilački građanski rat i krvoproliće po ulicama Rima. S obzirom da nije postignut konsenzus oko izbora novog premijera, kralj se 29. listopada napokon obratio i Benitu Mussoliniju.
Nakon kratkotrajnog razgovora održanog sutradan u kraljevskoj palači Mussolini je prihvatio kraljev prijedlog i u trideset i devetoj godini postao novim talijanskim premijerom. Crnokošuljaši koji su čekali van Rima ušli su grad bez ispaljenog metka. Tako su fašisti preuzeli vlast u Italiji. Na ulicama glavnoga grada započelo je slavlje jer su građani od nove vlasti očekivale ono što im je najviše nedostajalo – red i stabilnost.
Međutim, vrlo brzo su stvari otišle u potpuno drugom smjeru. Fašisti uvode diktaturu, a državom počinju vladati totalitaristički. Ograničavaju se političke slobode i ljudska prava. Svaka kritika režima kažnjavana je zatvorskim, pa i smrtnim kaznama. Umjesto kralja, koji tek formalno ostaje državni poglavar, stvarnu i apsolutnu vlast u Italiji preuzeo je Duce, odnosno Benito Mussolini.
Fašistički marš na Rim u listopadu 1922. i preuzimanje vlasti u zemlji postat će veliki poticaj ostalim europskim antidemokratskim desničarskim pokretima da se i oni sličnim metodama pokušaju dokopati vlasti u svojim zemljama, te da u njima na sličan način i nastave vladati. Jedan od onih kojemu će to i poći za rukom bio je veliki Mussolinijev obožavatelj Adolf Hitler.
Sve epizode serijala XX. stoljeće by Hrvoje Klasić pogledajte ovdje.
