Približava nam se još jedan 18. studenoga, tj. Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. To je ono doba godine kada nas sa svih strana pokušavaju uvjeriti da su, za razliku od danas, početkom 1990-ih među Hrvatima vladali sloga i jedinstvo, i da tada nije bilo podjela u društvu. Posebno među braniteljima. Što možda lijepo zvuči, ali naravno nije točno.
Točno je da rezultati prvih višestranačkih izbora i referenduma o neovisnosti ukazuju na postojanje visokog stupnja jedinstva oko želje Hrvata da žive u vlastitoj državi, neovisnoj o Jugoslaviji. Međutim, oko toga kako će izgledati ta neovisna Hrvatska nije bilo jedinstva onda, a nema ga ni danas. Dok su jedni društvo u kojem o svemu odlučuje jedna stranka s nepogrešivim vođom na čelu htjeli zamijeniti demokracijom i političarima koji služe narodu (a ne narod njima), drugi su sanjali društvo u kojem će ponovo o svemu odlučivati jedna stranka na čelu s novim nepogrešivim vođom.
Glavni kriterij pri zapošljavanju i napredovanju - stranačka podobnost
Nažalost, ovi drugi su odnijeli pobjedu, a pobjeđuju i dalje pa Hrvatska 30-ak godina nakon 1990. i dalje previše podsjeća na Hrvatsku prije 1990. Što i nije posebno čudno uzevši između ostalog u obzir činjenicu da su članovi one nedemokratske vladajuće stranke tih 1990-ih masovno prešli u novu demokratsku vladajuću stranku. Tako je stranačka podobnost, a ne stručnost, (p)ostala glavni kriterij pri zapošljavanju i napredovanju, čelnici te demokratske stranke nastavili su nedemokratski kontrolirati medije, policiju i pravosudne organe, dok su kritičari stranke (p)ostali državni i nacionalni neprijatelji.
Različiti pogledi na događaje i ličnosti iz povijesti
Nije bilo jedinstva tih 1990-ih, a nema ga ni danas, niti oko vrednovanja događaja i ličnosti iz hrvatske povijesti. Jedni su ostali ponosni na borce koji su tijekom Drugog svjetskog rata bili dio pobjedničke antifašističke koalicije, a drugi su postali ponosni na borce koji su tijekom rata bili saveznici fašista. Jedni u jugoslavenskom iskustvu uz brojna ograničenja i nepravilnosti prepoznaju ipak i brojne primjere modernizacije i emancipacije dok bi drugi jugoslavensko iskustvo najradije izbrisali iz sjećanja jer u Jugoslaviji prvenstveno prepoznaju tamnicu (hrvatskog) naroda.
A branitelji?
A što je s braniteljima? Da, svi koji su sudjelovali u Domovinskom ratu imali su isti cilj – obraniti i osloboditi Hrvatsku. Međutim, to ne znači da su svi branitelji bili jedinstveni, a pogotovo jednaki. Tako su neki na uniformama ponosno nosili obilježja nove demokratske Hrvatske dok su se drugi kitili obilježjima nedemokratske hrvatske države koja je u Drugom svjetskom ratu osramotila sve Hrvate.
Nejednakost su osjetili i (bivši) članovi bivše vladajuće stranke
Nejednakost su na svojim leđima osjetili i (bivši) članovi bivše vladajuće stranke, makar se i dobrovoljno uključili u obranu. Na njihovo domoljublje uvijek se gledalo s podozrenjem i ono se nikada nije moglo mjeriti s domoljubljem članova nove vladajuće stranke. Novim su vlastima još sumnjiviji bili oficiri i podoficiri Jugoslavenske narodne armije dakle profesionalni vojnici koji su svoje znanje odlučili staviti na raspolaganje hrvatskoj vojsci koja se tek stvarala. A takvih je, uglavnom Hrvata po nacionalnosti, bilo oko tri tisuće. Kako ističe autor jedne znanstvene studije „sumnje protiv njih duže su trajale, teže su uspijevali ostvariti svoje ideje i pokazati sposobnosti“. I teže su napredovali. Naravno, osim ako bi se u međuvremenu učlanili u stranku na vlasti.
Bilo je tih dana među braniteljima i nejedinstva oko toga što sve obrambeno – oslobodilački čin podrazumijeva. Jedni su jedva čekali da rat stane kako bi mogli nastaviti s normalnim životima, drugi su jedva dočekali da rat počne kako bi dobili opravdanje za svoju okrutnost i barbarstvo. Prvih je sigurno bilo daleko više, ali su drugi svojim činjenjem, a zatim i država nečinjenjem, nanijeli nepopravljivu štetu.
Pravo pitanje je koja bi bila cijena tog jedinstva
Dakle, nije pitanje je li tada bilo i ima li danas jedinstva među Hrvatima. Pravo pitanje je koja bi bila cijena tog jedinstva? U tom smislu, više nego prigodne čine mi se riječi francuskog revolucionara Robespierra iz kazališne predstave 'Dantonova smrt': 'Nema sporazuma, nema primirja s ljudima koji su mislili samo kako će opljačkati narod nadajući se da će to pljačkanje ostati nekažnjeno! Nema sporazuma, nema primirja s ljudima kojima je Republika predstavljala spekulaciju, a Revolucija – ZANAT!'
POGLEDAJTE VIDEO Bliži se 18. studeni: Pred Vukovarom je još jedna tužna obljetnica
