Osoba koju u kolumnama i na predavanjima redovito citiram, više od Einsteina i Gandhija, hrvatski je punk pjesnik Mile Kekin. Smatram da njegov stih „imamo stav i kad nemamo pojma“, iako primarno namijenjen ljudima „na ovim prostorima“, odlično opisuje globalno prisutan način suočavanja s problemima i izazovima postmodernističkog, post-truth društva. Dakle, postalo je pravilo da ljudi bez puno pojma (čitaj: znanja) imaju stav o svemu. Npr. o događajima iz prošlosti, koronavirusu, cijepljenju ili 5G mrežama. Jedna od tema u kojoj stav bez pojma s vremena na vrijeme, a posebno posljednjih dana, dolazi do izražaja je i situacija na Bliskom istoku.
Pritom zauzimanje stava u ovom slučaju znači zauzimanje strane u sukobu i doživljavanje onog koji ima drukčiji stav vlastitim neprijateljem. Iako teško mogu dokazati ipak bih se usudio okladiti da većina onih koji tim povodom protestiraju po ulicama ili na društvenim mrežama nisu pročitali niti jednu knjigu koja na temelju povijesnih činjenica analizira vremenski vrlo dugu, a sadržajno vrlo složenu problematiku geopolitičkih odnosa na Bliskom istoku. Ili, što bi bilo još važnije, barem dvije knjige autora čiji se stavovi razlikuju, ali su dobro argumentirani i dokumentirani. Gotovo sam siguran da većina ne bi znala reći niti nekoliko riječi a kamoli rečenica o terminima koji su ključni za razumijevanje odnosa između Židova i Palestinaca (Arapa) u prošlosti i danas, kao što su npr. cionizam, Balfourova deklaracija, Sporazumu Sykes-Picot, UN-ova Rezolucija 181 ili Sporazum iz Camp Davida.
Ne bih ovom prilikom iznosio svoj stav o povijesti bliskoistočnih odnosa iako iza njega stoje brojne pročitane knjige, znanstveni članci, dokumenti i ostali arhivski materijali. Ali imam potrebu iznijeti svoj stav o budućnosti tog prostora. Po mom mišljenju najbolje rješenje bilo bi stvaranje dvije države – palestinske i židovske – i to upravo u skladu s UN-ovom rezolucijom iz 1947. godine. Ali preduvjet za nastanak dvije države je spremnost obje strane da jedna drugoj priznaju pravo na državu. To rješenje je svojevremeno bilo na stolu. Međutim, dok su ga Židovi prihvatili Palestinci i ostali Arapi su ga odbacili.
Dio Palestinaca, npr. aktualni predsjednik Palestinske samouprave i predsjednik Palestinske oslobodilačke organizacije Mahmoud Abbas više je puta izjavio da je to odbacivanje iz 1947. bila greška tadašnjih palestinskih i arapskih vođa. Nažalost, za razliku od Abbasa koji ima vlast na Zapadnoj obali, većina stanovništva u Gazi odbacuje rješenje o dvije države jer smatraju da na tom prostoru ni u kakvom obliku ne smije postojati židovska država. Naravno, radikalizam Palestinaca zakonom spojenih posuda povezan je s radikalizmom Židova, pa danas također i sve manje Izraelaca podupire takvo rješenje smatrajući da bi susjedna (palestinska) država bila stalna prijetnja njihovoj državnoj i fizičkoj opstojnosti. I tako dolazimo do svojevrsne kvadrature kruga, tj. situacije koja izgleda bezizlazno, ali koja je proteklih desetljeća u nekoliko navrata ipak bila nadomak rješenja.
Kontroverzne i neprincipijelne situacije
Osim bez pojma stav se često donosi i na temelju vjerskih i političkih pripadnosti ili afiniteta. Takve odluke ponekad rezultiraju kontroverznim i neprincipijelnim situacijama. Tako se npr. u Srbiji svrstavanje na jednu od zaraćenih strana dovodi između ostalog i u vezu s činjenicom da je glavni saveznik Izraela SAD, ujedno najveći neprijatelj najvećeg srpskog prijatelja Rusije, ali i s mnogima iznenađujućom činjenicom da Izrael jest, a Palestina nije priznala neovisnost Kosova. Baš sve navedeno biti će razlogom da Kosovo, s preko 90% muslimanskog stanovništva, ipak stane na stranu Izraela a ne Palestine.
Ako je prkos Amerikancima jedan od motiva da se u Srbiji da podrška Palestini, prkos Bošnjacima jedan je od motiva davanja podrške Izraelu u Republici Srpskoj. Najnoviji sukob na Bliskom istoku podsjetio nas je i na princip „naših“ i „vaših“ žrtava/zločinaca koji se već desetljećima pokazuje kao jedna od glavnih prepreka procesu pomirenja i uspostave mira na „ovim prostorima“. Tako npr. u Sarajevu neće doći do uličnih okupljanja u znak protesta zbog Hamasova napada iz Gaze na Izrael, ali hoće nakon što Izrael uzvrati i napadne Hamas u Gazi. Kao što će raketni napad na bolnicu u Gazi izazvati brojne prosvjede dok se mislilo da je za napad odgovorna izraelska vojska, ali će isti prosvjedi utihnuti kada se pojavi informacija da bi odgovornost za napad mogli ipak snositi palestinski džihadisti.
Mirovno rješenje koje će zadovoljiti obje strane na Bliskom istoku moguće je tek onda kada strasti i emocije zamijene razum i spremnost na kompromis. Palestincima i Židovima koji u tom procesu ipak moraju voditi glavnu riječ pomoć će biti dobrodošla od svih onih koji vlastitim primjerom dokazuju da ravnopravnost svih građana, zaštita etničkih, vjerskih i rasnih manjina, kao i miroljubivi odnosi sa susjednim državama nisu nemoguća misija. Jesmo li onda mi „s ovih prostora“ ti koji bi im trebali dijeliti savjete? Umjesto odgovora poslužit ću se još jednim stihom iz iste pjesme s početka ovog teksta. Osim stavova bez pojma Kekin upozorava čega također ovdje imamo u izobilju:
„Dovoljno mržnje, dovoljno inata, za bar još dva, tri rata“.
POGLEDAJTE VIDEO: Reportaža s prve crte imovinskog rata: Što to veže Ivaniševiće i Bliski istok?
