Konačno hrvatski film koji zanima publiku - u zadnjih 10 godina nijedan nije imao tako uspješno otvaranje kao 'Dražen', prvi vikend kad se prikazivao gledalo ga je više ljudi nego Jokera. Film o odrastanju i životu Dražena Petrovića zanima i stare i mlade, a igra u kinima i u velikim gradovima i u malim mjestima. Priča o životu košarkaške legende, od djetinjstva u Šibeniku do smrti u prometnoj nesreći. Govori i o njegovom intimnom i ljubavnom životu. Najviše pohvala za izvedbu dobila je Zrinka Cvitešić koja igra Draženovu majku Biserku, i Mile Kekin kao Mirko Novosel. Gosti RTL Direkta su redatelj filma Danilo Šerbedžija i glumac koji je imao težak zadatak, odglumiti Dražena - Domagoj Nižić.
Domagoj, visinu imaš, 196 cm kao Dražen, ali iz Zagreba si, ne iz Šibenika, koliko je bilo teško pripremiti se za ovu ulogu? Trenirao si i govor i košarku?
"Da, bilo je jako teško zaista da se ne lažemo - i košarkaški i govorno. Dijalekt kojim je Dražen pričao od samog svog dolaska u Zagreb, već je težio da bude u nekom standardu. Cijela obitelj kad danas pričate s njima priča nekim zagrebačkim više dijalektom nego šibenskim. U privatnom svom životu u odnosima s prijateljima i obitelji Dražen je najčešće težio ka tom šibenskom dijalektu. Naravno u filmu kad gledamo u prvom dijelu mladog Šibenčanina i kasnije kad dolazi odrasli Dražen ipak je bolje da se taj kontinuitet nastavi", kaže Domagoj.
Koliko je trajalo treniranje košarke?
"Šest mjeseci", kaže Domagoj.
Treniranje košarke koju nisi prije igrao?
"Igrao sam odbojku, profesionalno do prije toga, ali evo, imao sam privatnog trenera s kojim sam gledao i analizirao filmove odnosno košarkaške utakmice i Draženove pokrete i geste", prisjeća se Domagoj.
Zanima me priprema s kim ste najviše razgovarali? Tko vam je pomogao u pripremama?
"Obitelj Petrović, Biserka, Aco, Marko sin od Ace koji čak i glumi u filmu. Stvarno su nam bili 24 sata na raspolaganju za što god da nas je zanimalo", kaže Danilo.
Što si saznao o Draženu? A da nisi znao, ne mora nužno biti u filmu?
"Dosta toga. Neke sitnice, recimo da je stalno mjerio temperaturu. Meni je najsmješnije bilo kada su kao klinci bili na tom malom košu, pa se onda Biserka svaki dan samo derala s balkona ručak. Onda je Acu ekipa s kvarta prozvala ručak, a Dražena su onda zvali doručak. To sve imamo u filmu.", priča Danilo.
Hipohondar je bio? To je to otkriće?
"Fascinantno je da imate tako uspješne ljude, a opet sumnjaju na neki način u sebe. I zaista mislim da je to bio jedan od razloga zašto je Dražen u privatnom životu jako zanimljiv lik i jako izazovan za igrati. Ima tu jednu oksimoronsku karakteristiku da je s jedne strane jako samouvjeren na terenu, a s druge strane je jako introvertiran. To glumcu, naravno, olakšava stvari, ali koliko se mogu olakšati kad je Dražen u pitanju", kaže Domagoj.
Čini mi se dosta komplicirano raditi film o čovjeku kojeg svi poznaju, svi obožavaju i svi misle da znaju sve o njemu.
"Pa je strašno je. Prvo saznaš koliko zapravo ne znaš o njemu, nego samo brojke, utakmice i ono stvarno pravi lider, kapetan, vođa momčadi. Ali neke stvari koje su isplivale privatne su zapravo ono o čemu smo mi radili film", kaže redatelj Danilo.
Film nije toliko košarka, nego je više privatni život?
"Ima dosta košarke, ali nije obrađena na način - priprema, pa sad cijelu utakmicu odradiš. Za to bi film trebao trajati osam sati da prikažem sve njegove važne utakmice. Ajde, idi na internet i vidjet ćeš sve utakmice. Mi smo se radije htjeli baviti njegovim karakterom. A ono što je najteže bilo je zapravo neki osjećaj odgovornosti. Kad radiš o tako u jednoj legendi, onda imaš osjećaj odgovornosti i prema obitelji i prema svim ljudima koji su ga voljeli i prema svima kojima je i dalje idol", kaže Danilo.
Što kažu ljudi koji su te vidjeli kao Dražena? Što ti kažu za tvoju izvedbu?
"Pa, većinom su reakcije stvarno jako dobre. Ruku na srce, košarkaški je bilo zaista nemoguće doći do nekog repliciranja da tako kažem Dražena. Ali sam nekako objektivno jako zadovoljan glumcima, kolegama i našom izvedbom jer smo stvarno uživali i dali svoj maksimum. Nadamo se da će to sve prepoznati", iskren je Domagoj.
Čini mi se da publika reagira dobro, je l' imate brojke? Za vikend da ste oborili rekord zadnjih deset godina najbolji hrvatski film. Znate li koliko je ljudi gledalo?
"I drugi vikend se nastavilo super. Sad smo na 43 000 za drugi vikend. I dalje smo ispred ovih svjetskih hitova poput Venoma što je nevjerojatno za bilo koji hrvatski film, odnosno bilo koji europski film. Ovo je super brojka", kaže redatelj Danilo.
Ima svakakvih kritika i pozitivnih i negativnih. Je li te nešto zaboljelo kad si pročitao neku negativnu kritiku?
"Pa ne. Kritike su zasad više pozitivne nego negativne. Ja nikad ne reagiram na kritike. To je posao kao i svaki drugi kao što je moj posao raditi film, njegov posao je pisati o filmu. Poštujem to, poštujem različitost mišljenja. Glupo bi bilo da se jednako mislimo. Radi se o umjetnosti, ne možemo svi jednako misliti. Meni je drago da vidim da ljudi izlaze sretni. Naravno da će biti ljudi koji izlaze nesretni, ali kako da kažem. To je umjetnost", kaže redatelj.
Zanima me to snimanje u Americi, kako je to izgledalo i kakav je dojam tamo? Znam da ste bili u New Yorku i u New Jerseyju. Kakav je tamo dojam, znaju li ljudi tko je Dražen?
"Imaju ljudi pojma itekako tko je Dražen. I prije svega NBA je nešto što zaista cijeli svijet prati. U Americi se najviše prati i odvija tako da ljudi koji su radili s nama na setu filmske ekipe većina ih je znala o kome je riječ. Bez obzira na to što su bili ljudi mojih godina, bez obzira na to što su bili ljudi Danilovih godine svi su znali o kome je riječ. Sam osjećaj snimanja u New Yorku i biti dio te svjetske 'žiže' kad po Manhattanu vozimo stari automobil i u najprometnijoj ulici. Policija mora blokirati cijelu traku jer sam ja fulao, otišao desno. Policija blokira cijelu prometnicu da bi mi prošli. Dobar je osjećaj kad vidite da tako jedna zemlja od četiri milijuna stanovnika sada i malo manje dođe i snima na Manhattanu", kaže Domagoj.
Koliko je bilo komplicirano, prikazujete sedamdesete i osamdesete, a snimate ih u 2024. Koliko je bilo teško? Jeste li onda u produkciji morali brisati stvari?
"Naravno. Ovaj film ima više od 300 kadrova specijalnih efekata, što je ogroman broj. Radio se period sedamdesete, osamdesete i početak 90-ih. Sportski gledano nisu bile trice. u nekim utakmicama još, dvorane sve je izgledalo drugačije. Ljudi ne mogu to shvatiti. Otići u Ameriku snimiti, to je za hrvatske film nevjerojatan uspjeh", objašnjava redatelj.
Jesu se čudili budžetu? Koliki je budžet uopće bio?
"Ali zaista, evo, bila je priča - producenti naši razgovaraju s tamo organizatorima tko bi nam mogao pomoći da nam nađu produkciju. I pitaju oni koji nam je budžet filma. Mi kažemo milijun šesto tisuća eura. Oni kažu - pa dobro, to će vam biti dosta za ova četiri dana u New Yorku. Mi kažemo - ne gospodine, to nam je cjelokupni budžet filma. Ovo je hrvatski film", kaže Danilo.
Ti si Domagoj rođen nakon što je Dražen poginuo u prometnoj nesreći. Ti se Danilo sjećaš tog perioda kad je on igrao. Opiši mi malo to kako je to izgledalo. Zašto je tebi bio heroj Dražen Petrović?
"Meni je bio idol, ja sam zbog njega ostavio vaterpolo i počeo trenirati košarku. Išao sam na utakmice. To je moja rana srednja škola. Zapravo kraj osnovne. Išao sam na utakmice na Cibonu s pokojnom mamom gledao svaku utakmicu Cibone. Ona je bila isto velika Cibonašica, iako je njoj Aco uvijek bio najdraži igrač. Meni je draži Dražen bio. To su ta vremena posebna. Ja sam baš primijetio da na haklu netko napravi dobar potez. Onda svi se deru Dražen kao super ti je potez pa pohvala je reći Dražene. Baš je bilo lijepo odrastati", prisjetio se Danilo.
Domagoj iz tvoje perspektive kao nekoga tko ga nije pratio kad je bio živ zašto je po tebi on takva legenda? Zbog čega ga svi toliko obožavamo? Koji je razlog?
"A prije svega, on je jedan od onih koji su otvorili put ka Americi. To je značajan uspjeh u košarci, a s druge strane on je i jedan od onih kada nekoga pitate, reci mi nešto loše o njemu, ali ne možeš se sjetiti ničega. Sve ono što je i pod navodnim znakovima bilo loše veže se uz to da je bio mlad i lud. Ali to je sve nešto što je odgovaralo njegovim godinama i što je normalno. A s druge strane takvu jednu samouvjerenost imati na terenu, a biti opet dobra osoba i ne gaziti preko drugih, nego ići za svojim uspjehom i pomoći drugome. E, to je vrlina koju danas malo ljudi ima jer nažalost, evo, idemo preko drugih, a time onda nekako i zaboravljamo na empatiju", rekao je Domagoj.
