Nema više Snapchata ispod klupe, nema više TikTok izazova pod velikim odmorom, nema više igrica po cijele dane. Od idućeg polugodišta učenici osnovnih škola više ne smiju imati mobitel u školi, pa ni pod odmorom. Odlučilo je tako Ministarstvo obrazovanja i Hrvatsku svrstalo uz Francusku, Austriju, Italiju, Grčku i druge napredne europske zemlje koje su se protiv dječje ovisnosti odlučili boriti zabranama. A taman je danas, rezultate zabrane mobitela u školama predstavio grad Zagreb koji je to uveo početkom školske godine. Kažu da nastavnici kažu da je škola bučnija, jer se djeca više druže. Bolja je i kvaliteta nastave, a manje je digitalnog nasilja. 

I učenici sami znaju da mobitel na njih utječe negativno, pokazalo je to istraživanje mog večerašnjeg gosta. U studiju pozdravljam psihologa Borisa Jokića. 

Za početak: kako misliš da će izgledati razredi i školski hodnici bez mobitela. Koje su prednosti?

Prednosti su brojne. Prednosti mogu biti takve da su učenici koncentriraniji, da se više druže, da više komuniciraju, da više obraćaju pažnju na druženje i na to da su kolektiv. To bi sve mogle biti prednosti određenih mjera. Međutim, sama zabrana mobitela kao izolirana mjera neće dovesti do takvih poboljšanja.

'BIT ĆE PUNO VEĆE' /

Hrvate čekaju strože kazne! Prvi čovjek prometne policije otkrio za koje prekršaje

Što onda treba napraviti zajedno sa tom zabranom?

Hrvatska škola je u nekim elementima izrazito deficitarna. Ona je takva da ne razvija osobni socijalni razvoj. Kad razmišljamo o tome što se događa na tim hodnicima, kako potičemo mlade ljude da se druže, da stvaraju prijateljstva, da se stvaraju neke ljubavi. Malo toga Hrvatska škola čini za to. Stoga bi trebalo, osim toga, poraditi izrazito na tome da se od prvog razreda osnovne škole razvijaju osobne kompetencije i kompetencije upravljanja sobom, povezivanja s drugima. Sve je to moderna škola. U toj školi može biti mobitel, ali ne mora, a fokus je upravo na osobnom i socijalnom razvoju.

Čuli smo iskustva koja ima Grad Zagreb. Međutim, nije se Hrvatska toga prva sjetila, već su zabranili i to i u Austriji i u Italiji u Francuskoj. Znamo li kakva su iskustva drugdje?

Iskustva su takva da ako samo uvedete zabranu kao mjeru, zabranu kojom kažete - nema mobitela - nije nužno da će da će ishodi biti pozitivni. Naime, ishodi su, analize pokazuju, vrlo raznoliki, miješani. Međutim, ako samu zabranu ili regulaciju korištenja mobitela, kombinirate sa samim mjerama rada, drugačijeg rada, odgojno obrazovnog rada u školi, onda imate šansu preokrenuti neke trendove. Ipak, moram ovdje reći da škola ne treba bježati od digitalne tehnologije. Također i hrvatski nastavnici i radnici u školama ne bježe od digitalne tehnologije. Ono od čega treba bježati je neodgovorno korištenje digitalne tehnologije. To da smo djecu na neki način prepustili algoritmima. Oni su samo konzumenti u tom digitalnom svijetu, ne kreiraju i ne stvaraju pomoću digitalne tehnologije. Kada smo ih stavili u takvu poziciju, onda su ishodi ovakvi kakve imamo, a to su da su i sami mladi ljudi svjesni da postoje određeni nedostaci njihovog korištenja i boravka u online svijetu.

GDJE JE RJEŠENJE? /

Boris Jokić otkrio što učenici misle o zabrani mobitela: 'Složeno je'

To je pokazalo tvoje istraživanje "Između igrališta i TikToka". Zanimljivo je upravo to što si sad rekao - i oni sami znaju da taj telefon ima negativni utjecaj.

Da mi to znamo. Naime, kada ih pitamo u sedmom razredu osnovne škole, da li smatraš da je generacijski problem količina vremena koju provodite online, 69 posto njih smatra da je to generacijski problem. 62 posto njih koji imaju 13 godina svjesni su da su zaokupljeni nevažnim, trivijalnim sadržajima u tom online svijetu. Kada imaju 16 ili 17 godina, a ne da im govori to Mojmira Pastorčić, niti Boris Jokić, ne do Bog Zoran Milanović ili Andrej Plenković ili Radovan Fuchs ili tkogod, sami kažu da njihovo korištenje digitalne tehnologije negativno utječe na njihovo učenje. To čak kaže njih 42 posto. 36 posto kaže da je taj utjecaj negativan što se tiče kvalitete njihovog slobodnog vremena, a posebno zabrinjava da 30 posto smatra da je taj utjecaj negativan što se tiče njihovog mentalnog i fizičkog zdravlja. I sad kad govorimo o tome, oni su sami svjesni i to je na neki način i poziv da se nešto učini, ali nije nužno da je taj potez koji treba učiniti - poziv za zabranu. Štoviše, kad razmišljamo o zabranama i regulacijama, trebalo bi uključiti i njih i pitati ih što misle. Oni su itekako pametni mladi ljudi koji mogu dati svoje uvide vezano za to što treba učiniti s digitalnom tehnologijom u školi.

Očito je ova tema zapravo oko koje svi se slažu da nešto treba napraviti. Svjedočili smo danas neobičnoj situaciji. S jedne strane, o tome je govorila Marija Selak Raspudić u Saboru, a onda su iz Ministarstva rekli - Mi smo promijenili pravilnik. Napravili smo već to. S druge strane, možemo zagovarati uvođenje zakona kojima bi se mobiteli potpuno zabranili.

Kao prvo, meni je jako drago da neka istraživanja koja su prezentirana ovdje prije dvije godine, imaju takav odjek da se sve političke stranke nakon određenog vremena referiraju na njih i hoće učiniti neke promjene. I napokon svi čitaju s odmakom i istraživanja i gledaju same te rezultate. Htio bih pohvaliti saborsku zastupnicu Mariju Selak Raspudić koja je pokrenula tu inicijativu na razini Sabora i promjene zakona. Zašto to govorim? Mislim da je vrijeme da se u Saboru počne razgovarati o nekim važnim temama, poput odrastanja, odrastanja u digitalnom svijetu. Stoga pozdravljam sve političke stranke koje žele učiniti i smisleno razgovarati o važnim problemima današnjice i važnim problemima odrastanja.

Je li dovoljno da je sada mobitel u školama zabranjen Pravilnikom? Misliš li da to treba postati zakon? 

Prvo trebamo vidjeti što je to kada govorimo o školi, moramo prvo razdijeliti u osnovnu i srednju školu. U srednjoj školi ni na koji način ne bih preporučio bilo kakvu zabranu. Naime, i svjetska kretanja pokazuju da ako "generaciji Z" kažete da se nešto zabranjuje, posljedice mogu biti vrlo značajne i ne bih se usudio. O osnovnoj školi možemo razgovarati na drugačiji način. Posebice to možemo učiniti u dobi do trinaeste godine života. Naime, kad pogledaš sve te društvene mreže od TikToka preko Snapchata... Tu već postoje dobne restrikcije. Ta dobna restrikcija je 13 godina. To što mi kao roditelji često ne poštujemo to što nam savjetuju... Trebamo poštovati razvojnu dob djece i mladih osoba. Kada su djeca mlađa, to i znamo. U biti ta mjera može biti i drastičnija. Međutim, kasnije trebamo ih poučiti kako kritički koristiti digitalnu tehnologiju, kako se izražavati poput nje, Kako biti digitalni pismen, kako održavati digitalnu higijenu. To rade smislena društva. Zabrana nije jedino rješenje, ona može biti dio cjelokupnog šireg rješenja, ali ta šira rješenja su puno složenija nego što se čini trenutačno političke perspektive.

LEDE KRV U ŽILAMA /

Od signala iz svemira do demonskih glasova: Ove zvukove s interneta nitko ne može objasniti

Puno je sad rasprava o tome trebaju li djeca koristiti TikTok u toliko mladoj dobi. Australija je prva na svijetu rekla ne svima mlađima od 16 godina, zabranjuju im društvene mreže. Misliš li da je to dobra takva zabrana dobra?

Sve te odluke i sve političke odluke trebaju biti na neki način smislene, promišljene i u skladu s razvojnom dobi. Kada govorimo o tome, ajmo se referirati malo na Hrvatsku, ne toliko na Australiju. Tko zapravo odgaja našu djecu? Je li ih odgajaju roditelji ili ih odgaja škola? Možda ih odgaja algoritam... Jesmo li se možda izgubili u tim ideološkim borbama ili kvazi ideološkim borbama prošlog stoljeća, a propustili smo vidjeti da nam djecu odgaja netko drugi. Taj netko drugi je algoritam, često nevidljiv. Ne znamo ni po kojoj i po kojoj logici radi. Ne znamo ni u koju svrhu radi. Pa kad se onda počnu svađati o tome što je bilo prije 80 godina, treba li zdravstveni odgoj ili ne treba. To su sve trivijalne rasprave zato što je ključno ideološko pitanje danas, pitanje digitalne tehnologije, a ključno pitanje odrastanja je upravo interakcija digitalne tehnologije i mladosti i djetinjstva i mladenaštva i odrastanja. Stoga pozdravljam to da će se u Saboru napokon, u 12 sati navečer u srijedu, razgovarati i otvoriti jedna važna tema, a to je tko nam odgaja djecu. Ne odgajaju je, vjerujem, ni roditelji, ne odgaja ih škola, ne odgaja ih ni Crkva, premda misli da ih odgaja, odgajaju ih, nažalost - algoritmi.

Hvala ti puno na ovom razgovoru. Nadam se da su gledali oni koji su trebali.

Ako ne, gledat ćemo ih mi kako kvazi raspravljaju u srijedu u Saboru. Nadam se nakon svih tih glupih najglupljih rasprava koje postoje, a to su one u Hrvatskom saboru, da nam slijedi jedna smislena rasprava koja će staviti u centar to dijete tu mladu osobu, tu digitalnu tehnologiju i vidjeti što možemo najbolje učiniti. Ne, dakle, drastično, ne radikalno, nego smisleno učiniti za njihovo odrastanje za njihovu mladost.

Vidjet ćemo je li moguća pametna rasprava u Saboru.

Usudim se nadati da hoće, što bi se reklo - ostavimo pesimizam za neka bolja vremena.