Trgovinu u svojim mjestima odavno nemaju, a Kistanje, Benkovac i Knin su im daleko. U Bukovici autobusi voze, ali starijem, teško pokretnom stanovništvu ni to često nije od pomoći. Zato im u pomoć stiže putujuća trgovina – donosi im kruh, mlijeko, lijekove i, možda najvažnije, malo društva.

Oblačan, kišni dan melankolično je sjeo na ionako pustu Bukovicu. Jedna od rijetkih preostalih stanovnica Nunića u zadarskom zaleđu ostala je udovica prije mjesec i pol. Teško pokretna žena sada većinu vremena provodi uz prozor. "Sjedim, uzmem nešto ovdje, čitam... Nikako se do ujutro ne osjećam. Ujutro dobri narod dođe, donese... Malo kruha meni, malo mački – imam nekakve, eto vraže mačaka! – i tako, svi su za pomoć, nema tko nije", kaže Naka Stjelja iz Nunića.

Nedaleko u susjedstvu samuje i Anđa. Kaže da ima godinu manje od 80, već je 22 godine udovica, a njezine tri kćeri žive u tri različite države. Obilaze je i zovu, ali ona se ne da iz svog sela dok god može brinuti o sebi. Blaga više nema.

"Ništa, neg' mačke i pasa! Ja nemam ništa više. Imala sam ovce do ima godinu dana i prodala ih jer ja više ne mogu ići, i gotovo s njima. Gotovo, nemam snage ja više", kaže Anđa Stjelja.

Nekada varoš puna ljudi, sada je to sjetan zaseok pun uspomena. "Baš se osjećam usamljeno. Najgore mi je kad se smrknjiva, nekako mi čudno, šta ja znam", dodaje Anđa.

ON BRZ, ALI ONI... /

Nestvarnom brzinom projurio kroz Sveti Rok, razgovarali smo s Kobrama: 'Nikad ne znamo s kim imamo posla'

Pokretna trgovina kao spas

Ostala joj je navika da uvijek skuha više – za slučaj da netko naiđe. "(A što volite kuvat?) Sve kuvam. I gulaše, i juhu, i kupus slatki i kiseli, svakakvi pomalo ja kuvam sebi. A ne merem bez kuvanja", govori Anđa Stjelja iz Nunića.

"Baba Anđa bi bila ostala sama da mene dica povedoše u Njemačku. Ja nisam htjela ići, ja velim: ‘Nemojte me, molim vas, djeco, iz moje kuće nigdi vodit!’", prisjeća se Naka Stjelja iz Nunića.

Jednoj i drugoj starici pri ruci su Dušanka i Nebojša, bračni par koji već desetak godina obilazi obližnja sela i zaseoke sa svojom kombi-trgovinom. Svraćaju na pedesetak adresa – uglavnom samačkih, staračkih domaćinstava.

"Uglavnom svaki dan. Najviše zato da kruh bude svjež, da svaki dan dobiju, da ne moraju kupovati kruh za pet dana", kaže Dušanka Stjelja, suvlasnica pokretne trgovine iz Nunića.

"Od Macura, Kolašca, Modrina Sela, Bezbradice, Grulovići, Nunić i Bjelina... To su uglavnom sve stari koji ne mogu nigdje, koji nemaju prevoza, ne mogu do Kistanja ili do Knina", nabraja Nebojša Stjelja, suvlasnik pokretne trgovine.

Bračni par 50-godišnjaka, jedini u selu koji imaju djecu – dvije kćeri srednjoškolke – raznosi svakodnevne potrepštine, a po narudžbi donose i ono što im nije u stalnom asortimanu. "Ima nekih koji dođu samo da bi malo popričali. Iziđu, malo tako s njima popričam – ne možeš drugačije...", kaže Nebojša Stjelja, trgovac iz Nunića.

"Mi nekako dođemo kao netko za ispovijed tim ljudima... Jednostavno smo postali kao porodica na neki način", dodaje Dušanka Stjelja, trgovkinja iz Nunića.

PROVJERILI SMO /

Nema turista ni buke, ali opet se grinta: Evo kako hrvatski grad na moru živi preko zime

Bukovica bez dućana i ljudi

I po susjednim selima malo je onih koji nisu u mirovini, a sve je više zatvorenih avlija. Velika većina mjesta u Bukovici, tom sve pustijem zaleđu Zadra i Šibenika, nema više trgovina, pa čak ni Ervenik koji je općinsko središte. U onim preostalim mjestima gdje ima trgovina, one su ne samo trgovine, nego i kafići i mjesta za druženje.

Jedna od rijetkih preostalih trgovina je u Biovičinom Selu, koje ima oko 125 stanovnika i samo jedno dijete školskog uzrasta. Osnovna škola odavno ne radi, a 1975. godine pohađalo ju je čak 525 učenika.

"Najveće bogatstvo ovoga sela je ovaj dućan, jer imaju ljudi gdje da dođu, da se sastanu, da sjednu, popričaju. Ima 4-5 sela koja tu dolaze, tu igramo karte, nedilja kad je lijepo vrime – bacimo na buće", kaže Željko Korlat, vlasnik trgovine iz Biovičinog Sela.

Trgovina odavno više nije isplativ posao, ali Željko se ne da. Tu je za sve preostale mještane i one koji ih obilaze. Ljeti bude ipak nešto više i ljudi i posla. "Uglavnom dolaze ovi sa strane obić tko još ima roditelje i kuće. Tako da se uvik nešto dešava. Tamo gdje staro umre i zatvore se vrata, više se teško posjećiva", kaže Korlat.

Mjesta koja su ostala bez trgovina i gostiona, a svakodnevno ostaju i bez stanovništva, na prekretnici su. Život kakav su poznavali njihovi mještani nepovratno klizi u prošlost i nostalgiju.