Zabranite mobitele u školama - poruka je to 85 posto nastavnika u hrvatskim osnovnim školama, a isto zaziva čak i dio učenika.
Boris Jokić s Institut za društvena istraživanja gost je Direkta i progovara o temi digitalnih tehnologija i mobitela u školama.
Jesu li vas iznenadili rezultati istraživanja? Nije zanemariv postotak učenika koji su za zabranu?
Donekle jesu, pogotovo iz učeničke perspektive. Iznenadilo me da je 50 posto učenika u petom razredu za zabranu, a isti stav ima i 30 posto učenika u sedmom razredu.
To ukazuje da i oni vide probleme s korištenjem digitalnih tehnologija, naročito mobitela u školi i da to njima čak smeta. Misle da nema to baš pozitivan utjecaj na njihovo učenje, osobni i socijalni razvoj.
Samokritični su?
Da i dobro procjenjuju i dobre i loše strane tehnologije.
Možemo reći da su očekivano puno više za zabranu učenici nižih razreda, a što su stariji to se više protive zabrani?
Razvojno je protivljenje zabrane nešto što se događa kako učenici stare i ne treba to čuditi. Ali 30 posto nije mali postotak onih koji smatraju da u školi nema mjesta mobitelima.
Zanimljivo je i da je veći postotak nastavnika tjelesne i zdravstvene kulture koji su za zabranu, što je očekivano, a i nastavnika informatike?
To je vrlo znakovito jer su oni ti koji govore o digitalnoj tehnologiji, naročito o aspektima korištenja digitalne tehnologije.
Način na koji mladi ljudi koriste mobitel u školskoj zgradi ne doprinosi različitim aspektima razvoja kompetencije vezanih uz digitalne tehnologije. Posebno bi trebalo obratiti pažnju na taj nalaz zato što on ukazuje da sve ono za što bi se moglo pozitivno koristiti mobitel, to u hrvatskoj školi nije tako.
Čuli smo ministra obrazovanja da on nije za to da se ide prema zabrani. Sada svaka škola ima svoja pravila. Prema vašem zaključku čini mi se da ste i vi skloni tome da se zabrane ne uvode?
Nisam za zabrane ali jesam za to da se otvori široko društvena rasprava vezana za to treba li i kako koristiti mobitele kada se i za što se koriste. Široka društvena rasprava trebala bi obuhvatiti sve one koji žive život škole, to su odgojno-obrazovni radnici , roditelji, a posebno i učenici.
Rasprava bi trebala biti takva da se zajednički dođe do nekih pravila koja bi se poštovala. Do ove situacije dolazi zato što škole ne poštuju pravila kada ih i usvoje. Ako se ne mogu poštovati pravila, onda ni zabrana nije nešto što treba u potpunosti isključiti.
Ali zajednička pravila, poštivanje pravila i odgovornost mogu pospješiti ovu situaciju.
Mislite da je dobro da to bude na razini države, a ne kao sada da svaka škola ima svoja pravila?
Svaka škola treba imati svoja pravila, ali tih se pravila treba držati. Ministarstvo se sigurno treba odrediti prema digitalnoj tehnologiji, prema mobitelima u školama.
I nastavnici su svjeni posljedica prevelike izloženosti ekranima, vide to svakodnevno u radu s učenicima i vi ste o tome puno govorili. Koje su najozbiljnije posljedice?
Kada govorimo o tome kako to nastavnici vide, vidimo da kod korištenja mobitela negativno utječe na učenje, odgojno-obrazovne ishode učenika, a tu govorimo i o učenicima i osnovnih i srednjih škola.
Ali i njihovo fizičko i mentalno zdravlje. Zanimljivo je da kada imate 16 godina u Hrvatskoj, a mi smo ispitali svakog trećeg koji ide u treći razred srednje škole, da oni sami kažu, i to gotovo polovica njih, da je način na koji oni koriste tehnologiju negativan što se tiče njihova učenja.
Čak 30 posto to isto kaže za fizičko zdravlje, oko 50 posto za njihovo slobodno vrijeme i 30 posto za mentalno zdravlje.
Digitalna tehnologija i njezino korištenje ima brojne pozitivne aspekte, ali čak i kad imate 16 godina njihov stav je zapravo poziv u pomoć da im pomognemo.
Umjerenost - kako doći do te magične formule? Ne možemo se izolirati digitalno smo društvo, ali koja je ta idealna mjera?
Istraživanje koje mi provodimo nema gotovo niti jedna druga europska zemlja. Rekao sam - svaki četvrti u trećem razredu i svaki deseti u petom i sedmom razred.
Umjerenost - znamo što je to otprilike u različitim razvojnim dobima. Za sve roditelje koji ovo gledaju - dvije situacije su loše. Loše je ako je, naročito u mlađi dobi, koristi digitalnu tehnologiju bez ikakve mjere. To pretjerano korištenje ima negativnu povezanost s različitim elementima fizičkog i psihičkog zdravlja.
Ali je jednako štetno izolirati djecu od digitalne tehnologije.
Drugim riječima - potpuna izolacija i neumjereno korištenje ima jednako negativne ishode.
Kada govorimo kakva bi to trebala biti mjera, mislim da djeca do prvog, drugog pa i trećeg razreda osnovne škole ne bi trebala samostalno i nekontrolirano koristiti digitalne tehnologije.
Kad dati mobitel?
Ne mogu to reći, ovisi o situaciji i kada netko ide iz škole, do škole. Ali sigurno ne vidim potrebu, ako je to sve osigurano do četvrtog razreda da uopće ima svoj mobitel. Znam da zvučim malo konzervativno u današnje vrijeme, ali kad malo razmislite - svi drugi aspekti razvoja.
Jesmo li i mi nekad licemjerni, roditelji i stariji, kad često previše koristimo mobitele, najbolji primjer dajemo im na takav način kad nas vide?
Mi smo najgori, jer mi smo ti loši modeli. Mjeru trebamo pogoditi mi stariji. Tek kad oni vide nas, ali i učitelje da to koriste i na drugi način, onda to možemo očekivati i od njih. Ipak im treba pomoći jer u tom istom istraživanju kad ih pitate u tom virtualnom svijetu i u tom stvarnom svijetu gdje si ti baš ti.
Gdje si ti s drugima najbolji, kako se osjećaš, kome se možeš povjeriti, koje su stvari koje te vesele, vrijedi li to više za virtualni ili za stvarni svijet, onda 70 posto djece s 13 godina u Hrvatskoj bira stvari svijet.
Stvari svijet je zapravo onaj koji ih privlači. Iz Švedske stiže nova inicijativa s početkom školske godine, odlučili su ukinuti tablete jer su primijetili da učenici slabije i čitaju i pišu.
To je posljedica pretjerane digitalizacije. Je li inicijativa dobra, zabrana tableta?
To nikako ne bi bila dobra inicijativa. Ne možemo se vratiti u staro doba, živimo u digitalno doba. Ali bi trebali napraviti je vratiti obrazovanje na mjesto na kojem treba biti, a to je da njih čini ljudski kontakt.
To je jedina stvar koja omogućuje ljudima da adekvatno prenesu znanja i vještine, da prenesu stavove i vrijednosti. Kad imate devet godina to je posebno važno, taj ljudski kontakt s učiteljicom ili ljudski kontakt sa 16 godina s kolegicom, prijateljem i simpatijom.
To školu čini školom, a obrazovanje onom vrijednom stvari koja civilizaciju povlači prema naprijed.
Kada gledamo generaciju djece koja odrasta, kakva je to generacija s obzirom na to da se čini da djeca nižih razreda imaju više informacija nego mi i tinejdžerskim danima?
Točno, oni su pod velikim udarom informacija, njih je i previše, dolaze sa svih mogućih strana.
Ali kakva je to generacija?
Ta generacija može biti bolja od naše generacije, koja ima svoje izazove i traži pomoć, a na nama je da im osiguramo tu pomoć. A pomoć bi bila da otvorimo raspravu što je to digitalna tehnologija, djetinjstvo, odrastanje, rana odraslost, kako koristiti digitalnu tehnologiju. U zemlju u kojoj ljudi kradu novac, imaju afere, ministre ovakvu oporbu onakvu, u zemlji u kojoj živimo i dalje maglu, ustaša i partizana i ideološki borbi mogli bi se probuditi sa sviješću da je zapravo pitanje tehnologije velika ideološka situacija i kao društvo se možemo onda klasično glupo utaboriti da smo za ili protiv digitalnih tehnologije.
A možemo biti i mudro društvo, pomaknuti tu generaciju i reći da je digitalna tehnologija super stvar, i obrazovanje i životu ali ih moramo koristiti na pozitivan način: O negativnim aspektima javno progovoriti i adresirati ih.
