Na jednom štandu u Novigradu Podravskom nema lubenice ispod 11 kilograma, a najveća koja je ostala za prodaju ima gotovo 14 kilograma. Kupci su zadovoljni veličinom, a još više okusom.
"Odlične su, takvih nema. Ja ih čak niti ne jedem toliko, uzmem ih za mamu koja kaže da su prva liga", priznaje na gospodin Dražen.
Prodavač Jovan Obranović ovdje je svaki dan, a sve što stavi na štand i proda. "Još ovdje imam nešto lubenica, ali ja ovdje prodam tonu lubenice u prosjeku u danu", govori nam.
Kaže da se svu čude i misle da je to nemoguće, ali itekako je moguće. "Kad dođu ovdje na pupmu viču - dve najdeblje, najfinije lubenice za nas. Kažem kako? A oni meni - sve smo isprobali, po svim placevima, štandovima, ali vaša je lubenica najbolja", objašnjava nam.
Otišli smo i na polje obitelji Obranović da se na svoje oči uvjerimo da u Podravini doista rastu ovakve lubenice. S gospođom Vesnom krenuli smo u lov na onu najtežu.
Naišli smo na jednu za koju je procijenila da ima 15 do 16 kila. I procjena iskusnog oka je bila točna.
Vaga ne laže, imala je 15 kila i 680 grama. Pitamo se u čemu je tajna, a Vesna nam otkriva - tajna je stajsko đubre. "Nema tu neke mudrosti. Treba paziti da budu čiste, ne treba ih se špricati i treba kopati oko njih", dodaje.
Lubenice vole sunce, ali vjerovali ili ne, trava im dobro dođe jer u sušnim danima daje hlad. A urod je veći no ikad dosad. "Mislim da ću na dva jutra dobiti 55, 60 tona", govori nam Jovan koji je prisiljen otvarati nove štandove sve do Ludbrega jer tamo baš i nema lubenica.
Jedno je sigurno, podravske lubenice uskoro će biti poznate kao neretvanske, a jednog dana možda i poznatije.
