Dugo iščekivana ekonomska povijest dvadesetog stoljeća Brada DeLonga, Slouching Towards Utopia, počinje podsjetnikom da je ekonomski rast u velikoj većini fenomen dvadesetog stoljeća. Prema najboljoj procjeni, od Isusova rođenja do početka osamnaestog stoljeća životni standard prosječne osobe porastao je za jedva jednu trećinu - 1,5 posto svakih 100 godina. Čak i nakon 1750. godine, kada se gospodarstvo počelo značajno širiti zahvaljujući parnom stroju, poboljšanja u svakodnevici običnih ljudi bila su neznatna, jedva da su se udvostručila tijekom 120 godina na globalnom Sjeveru jer su prednosti ekonomske ekspanzije bile usklađene s rastom stanovništva. Tek u kasnom devetnaestom stoljeću gospodarstvo je počelo rasti značajno brže od stanovništva, što je omogućilo značajan porast životnog standarda.
Kao što DeLong primjećuje, u 150 godina od 1870., ukupna svjetska ekonomska proizvodnja porasla je za faktor 50, a prosječna proizvodnja po osobi porasla je gotovo devet puta. On tvrdi da su ovaj kvantni skok u rastu produktivnosti donijela tri razvoja: "dolazak industrijskog istraživačkog laboratorija, moderne korporacije i istinski jeftinog oceanskog i kopnenog transporta." To je dovelo do "tehnološkog roga obilja" koji je "svijet učinio jednom globalnom tržišnom ekonomijom", piše Foreing Affairs.
DeLong, ekonomski povjesničar i profesor na kalifornijskom sveučilištu Berkeley, napisao je majstorski sveobuhvatan prikaz uspona i padova globalne ekonomije na njenom stoljeće i pol usponu prema prosperitetu. Gotovo polovica njegove knjige posvećena je svim stvarima za koje se činilo da su pošle po zlu tijekom uspona, jer isto stoljeće koje je mnogima donijelo neusporedivo obilje bilo je također jedinstveno i nasilno nestabilno, obilježeno ratovima, revolucijama, ekonomskim depresijama, financijskim krizama i krahom burze - "najstrašnije stoljeće u zapadnoj povijesti", prema političkom teoretičaru Isaiahu Berlinu.
Nepovoljan pogled na budućnost
DeLong primjećuje da je tijekom posljednjih 15 godina rast produktivnosti - koji se obično definira kao rast BDP-a po glavi stanovnika - zastao. To posebno vrijedi za globalni Sjever, ali sve više i za globalni Jug, gdje se povećanje BDP-a po stanovniku (iako još uvijek veće nego na globalnom Sjeveru) očito usporava. Svijet je, piše DeLong, potresen “valovima političkog i kulturnog bijesa masa građana, svi uznemireni na različite načine i iz različitih razloga zbog neuspjeha sustava dvadesetog stoljeća da radi za njih kao što su mislili da trebalo bi." Stoga zaključuje da je došao kraj okolnostima koje su proizvele više od 100 godina iznimnog rasta.
DeLong veliku važnost pridaje ulozi ljudskog djelovanja u preoblikovanju političkih i ekonomskih događaja te neprestano podsjeća da ovi događaji nisu bili predodređeni niti se rast tijekom 150 godina koje on bilježi nije odvijao ravnom linijom. Njegov tempo dramatično je varirao od desetljeća do desetljeća, ponekad u omjeru četiri prema jedan. Desetljeća poput sadašnjeg, kada je gospodarski rast posustao, a budućnost izgledala podjednako mračno, slijedila su oporavak i novi procvat. Stoga bi bilo prerano zaključiti da sadašnje usporavanje znači da je doba rasta doista završila.
Četiri gospodarska vala
Ekspanzija globalnog gospodarstva u dvadesetom stoljeću može se raščlaniti na četiri velika vala, izmjenjujući razdoblja od 30 do 50 godina tijekom kojih se rast produktivnosti ubrzavao, a zatim usporavao. Prvi takav val, od 1870. do 1913., bio je možda najznamenitiji. U oštrom raskidu s prošlošću, ukupna proizvodnja na Zapadu se utrostručila, a životni standard udvostručio. DeLong, citirajući ekonomista Johna Maynarda Keynesa, opisuje ga kao "ekonomski El Dorado".
To "zlatno doba" je, međutim, razbijeno početkom Prvog svjetskog rata, koji DeLong vidi kao rezultat iracionalnog kolektivnog grča nacionalizma. U razdoblju nakon rata, od 1919. do 1938., rast u srcu globalnog Sjevera - Kanada, Francuska, Njemačka, Japan, Italija, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Države - usporio se na pola tempa u odnosu na prethodni val, dijelom zahvaljujući Velikoj depresiji, zbog čega se čini kao da se ekonomski stroj koji pokreće cijelo zapadno poduzeće počeo kolebati i možda postao nepovratno slomljen. Nije slučajnost da je to razdoblje također doživjelo intenzivna politička previranja - višestruke revolucije, Drugi svjetski rat - što se pokazalo gotovo kao smrt za kapitalizam. Bio je to snažan podsjetnik da uspon i gospodarski uspjeh globalnog Sjevera nisu unaprijed određeni.
Ali saveznička pobjeda otvorila je treći val, koji je trajao od 1945. do 1973. Bilo je to još jedno zlatno doba, tijekom kojeg je svjetsko gospodarstvo ponovno skočilo naprijed neviđenom brzinom. Gospodarska proizvodnja gotovo se učetverostručila. Životni standard u Kanadi, Francuskoj, Njemačkoj, Japanu, Italiji i Sjedinjenim Državama gotovo se utrostručio.
Konačno, 1973. stigao je posljednji val. Kao i u međuratnim godinama, bila je to godina usporavanja. Rast produktivnosti na globalnom Sjeveru prešao je s tri posto godišnje na polovicu, a nejednakost je ponovno počela rasti kako su plaće srednje i radničke klase stagnirale. Po DeLongovom mišljenju, usporavanje produktivnosti djelomično je uzrokovano potrebom da se napredna gospodarstva preurede kako bi bila energetski učinkovitija nakon oštrog skoka cijena energije. No, kako priznaje, krajnji razlozi ovog naglog usporavanja ostaju "misterij čak i danas".
Ponavljajući ekonomski ciklusi od 30 do 50 godina
DeLong nije prva osoba koja je sugerirala da je moderna globalna ekonomija podložna ciklusima od 30 do 50 godina – desetljećima dobrih godina nakon kojih slijede desetljeća loših. Prvi ga je popularizirao tijekom 1930-ih veliki ekonomist s Harvarda Joseph Schumpeter. Schumpeter ju je pak dobio od opskurnog sovjetskog ekonomista Nikolaja Kondratieva, koji je identificirao te valove 1920-ih. Schumpeter je te valove pripisao oseci ulaganja povezanih s inovacijama i uvođenjem nove tehnologije. Ali nikada nije uspio proizvesti zadovoljavajući prikaz zašto su tehnološke inovacije dolazile u povijesnim ciklusima ili zašto su ciklusi gore-dolje dolazili tako redovito.
DeLong ne odbacuje u potpunosti Schumpeterijansku ideju da naleti tehnoloških inovacija leže iza ovih desetljeća dugih faza. Tvrdi, na primjer, da je usporavanje rasta produktivnosti nakon 1973. bilo djelomično zato što je svijet "ponestajao zalihe neiskorištenih korisnih ideja koje su bile otkrivene i djelomično razvijene". Ali većinom te cikluse pripisuje globalnoj ekonomiji koja je izbačena iz kolosjeka nepredvidivim vanjskim šokovima - poput kataklizmičkog rata 1914. ili golemog porasta cijene energije u ranim 1970-ima - i disfunkcionalan politički odgovor na te potrese.
Sloboda tržišta i neuspješne doktrine
Na ta četiri razdoblja DeLong postavlja ideje potpuno različite prirode. Dvadeseto stoljeće, tvrdi on, bilo je bojno polje između dvaju suprotstavljenih skupova doktrina - jedne koja je tvrdila da su nesputana slobodna tržišta najbolja u stvaranju ekonomske ekspanzije, a druge koja je naglašavala da su tržišta trebala regulaciju i državnu potrošnju za generiranje poštenog i pravednog rasta. Natezanje između ove dvije ideologije naziva "velikom pričom" svoje knjige.
Prema DeLongovom prikazu, jedna ili druga od ovih ideologija bila je u usponu u različitim točkama. Tijekom prvog vala, ideje o slobodnom tržištu gotovo su potpuno dominirale intelektualnom klimom. No dramatično širenje franšize nakon Prvog svjetskog rata i opsežne društvene i ekonomske promjene koje su došle s tim značile su da neregulirani kapitalizam više nije održiv. Pitanja ekonomske pravde izbila su u prvi plan, posebno kada su zapadna gospodarstva propala tijekom Velike depresije. Ideologije poput socijalizma, fašizma i komunizma dobile su nove pristaše tijekom međuratnih godina.
Sve su se te doktrine pokazale neuspješnima. Ali tek su nakon Drugog svjetskog rata zapadna gospodarstva konačno došla do modela koji je sposoban i proizvesti visok rast i šire dijeliti plodove tog prosperiteta. Učinili su to očuvanjem tržišta uz dramatično širenje uloge vlade u reguliranju kapitalizma kako bi se izbjegla još jedna Velika depresija i uspostavljanjem jakih mreža socijalne sigurnosti - prema DeLongovoj nezaboravnoj frazi, "brak iz puške" između Hayeka i Polanyija. Bila je to paradigma koja će proizvesti neku vrstu zenita za zapadni kapitalizam.
Ciklusi rasta više su od ekonomske statistike
Zatim, sredinom 1970-ih, usporavanje je nagnalo zapadne političare da preispitaju svoju ekonomsku filozofiju. Gotovo svaka velika kapitalistička ekonomija odgovorila je onim što DeLong naziva neoliberalnim zaokretom: radikalnim prelaskom na politiku koja je više orijentirana na tržište i odbacivanjem hibridnog modela koji je tako dobro funkcionirao cijelu generaciju. Političari nisu bili potpuno u zabludi kada su uputili ovaj poziv. Iako novi izbor politika - oslobađanje tržišta rada, deregulacija industrija, privatizacija javnih usluga i rezanje poreza - u početku nije uspio preokrenuti usporavanje produktivnosti, do kasnih 1990-ih promjena je zapravo počela donositi neke prednosti. U ranim godinama dvadeset i prvog stoljeća došlo je do oživljavanja rasta produktivnosti koje je trajalo gotovo desetljeće.
No uspjeh je bio prekinut kada je 2008. izbila globalna financijska kriza. Za razliku od Velike depresije, kreatori politike nisu je pratili reformama u stilu New Deala kako bi obuzdali utjecaj tržišta. Umjesto toga, većina je zemalja donijela zbunjujuću odluku da se drži neoliberalne, tržišno-prijateljske politike, uglavnom, po DeLongovom mišljenju, zato što su glavni korisnici modela - bogati i prebogati - počeli dominirati zapadnim političkim diskursom, osobito u Sjedinjenim Državama. Unatoč tome, postoje znakovi da bi kontinuirani zagrljaj neoliberalizma mogao prestati. Reakcija protiv politike slobodne trgovine i od strane nacionalističke desnice, koja se buni zbog uspona Kine, i od strane ljevice, koja želi ublažiti učinak trgovine na radničku klasu, navela je mnoge zapadne države da se okrenu od prihvaćanja nereguliranih slobodnih tržišta.
Promatranje dvadesetog stoljeća kroz prizmu ideoloških ciklusa i ciklusa rasta je prosvjetljujući način razumijevanja novije povijesti. Pokazuje da je stopa rasta produktivnosti više od obične ekonomske statistike. To je mjera vitalnosti društva, s prožimajućim utjecajem na mnoge druge ekonomske varijable - plaće, stope ulaganja, tržište dionica i javnu potrošnju koja je moguća, da spomenemo samo neke. Promjene u BDP-u po glavi stanovnika stoga imaju moć definirati etos cijele generacije ili čak cijele ere.
SAD kao 'lokomotiva svijeta'
Problem je u tome što, uza svu važnost povećane produktivnosti, ekonomisti još uvijek ne znaju dobro što je pokreće. Hayek je, na primjer, možda bio u pravu da je protržišna politika nužna za snažan rast. No, jasno je da to samo po sebi nije dovoljno. U suprotnom, posljednjih pola stoljeća - kada su protržišne ideje uvelike dominirale politikom - to se ne bi poklopilo s oštrim gospodarskim usporavanjem. Slično tome, ekonomija ima dugu tradiciju postavljanja temeljnog kompromisa između politika koje nastoje maksimizirati gospodarski rast i onih koje teže pravednijoj raspodjeli dohotka. Ipak, godine od 1945. do 1973. rezultirale su i najsnažnijim razdobljem rasta u dvadesetom stoljeću i najvećim poboljšanjima u raspodjeli dohotka; takozvani kompromis između učinkovitosti i pravičnosti tako izgleda nestaje kada se promatra kroz širu leću povijesti. Ova neizvjesnost znači da svaki račun koji stavlja rast produktivnosti u središte pozornice - uključujući DeLongov - ima zjapeću rupu.
DeLongov naglasak na ljudskom djelovanju najočitiji je u njegovim opisima ponašanja Sjedinjenih Država nakon Prvog i Drugog svjetskog rata. Uvelike se oslanja na spise svog starog učitelja Charlesa Kindlebergera, profesora ekonomije na Massachusetts Institute of Technology, koji je tvrdio da globalna ekonomija koja dobro funkcionira zahtijeva da jedna zemlja djeluje kao hegemon, služeći kao dobavljač kapitala prošlog vremena, ljetovalište tijekom kriza i gospodarska lokomotiva svijeta. Prije Prvog svjetskog rata Ujedinjeno Kraljevstvo je imalo tu ulogu. Međutim, skoro bankrotirano zbog sukoba, nije moglo ispuniti tu funkciju. Vodstvo je u tom trenutku trebao prijeći na Sjedinjene Države, ali Washington, kojim su dominirali izolacionisti, bio je previše ograničen da bi preuzeo tu poziciju. Rezultat je bilo 30 godina globalnih ekonomskih previranja. Nasuprot tome, nakon Drugog svjetskog rata, američki političari u potpunosti su prihvatili ulogu svoje zemlje kao hegemona. Kao što DeLong primjećuje, rezultat je bio 30 godina visokog i stabilnog rasta diljem Zapada.
DeLong također primjećuje zapanjujuću brzinu kojom su uvjerenja o slobodnom tržištu počela dominirati ekonomskim diskursom u kasnim 1970-im i 1980-im – a s njime i kreiranjem politike. Neoliberalizam je nedvojbeno uspio jer su se te teorije inkubirale više od četvrt stoljeća u krugovima koje je vodio ekonomist Milton Friedman sa Sveučilišta u Chicagu. DeLong gotovo čeznutljivo nagađa o tome što bi se moglo dogoditi da je na socijaldemokratskoj strani postojala jednako dobro pripremljena ideološka avangarda. “Je li socijaldemokracija mogla preživjeti, pregrupirati se i teturati dalje?” on pita. "Ovdje je opet mjesto gdje se veliki dio povijesti mogao, a možda i nije, drugačije razvijati da je relativno mali broj utjecajnih grupa ljudi mislio drugačije."
Globalni Sjever na čelu s SAD-om više nije glavni
U posljednjim poglavljima svoje knjige DeLong sugerira da državnici više neće moći ozbiljno preoblikovati ekonomsku povijest. On daje litaniju čimbenika koji svi ukazuju na mračnu budućnost: kontinuirani pad produktivnosti od globalne financijske krize, zaustavljanje globalizacije, nagrizanje povjerenja u vodstvo SAD-a nakon ratova u Afganistanu i Iraku, neuspjeh zapadnih politika da vrate punu zaposlenost, i nesposobnost svijeta da poduzme potrebnu kolektivnu akciju da se nosi s globalnim zagrijavanjem. Ide toliko daleko da proglašava kako je dugi marš prema gore zapravo završio 2010., godine kada je postalo očito da će oporavak svijeta od Velike recesije biti razočaravajuće anemičan.
Međutim, nema naznake da DeLong vjeruje da je pad rasta produktivnosti na neki način trajan jer su ljudi izgubili sposobnost pronalaženja kreativnih tehnoloških rješenja za probleme. Umjesto toga, njegov pesimizam proizlazi iz nefunkcionalne globalne političke klime. Neuspjeh neoliberalizma da oživi rast nakon Velike recesije i sve veće razine nejednakosti potiču neku vrstu otrovne kombinacije, iako u blažem obliku, političkog populizma i ksenofobije koji su zatrovali svijet 1930-ih. Strahuje se da bi društvo moglo biti u razdoblju koje se može usporediti s međuratnim godinama, kada je rast usporen zbog opasne političke nestabilnosti.
Međuratno razdoblje bilo je i posljednji put da je globalno ekonomsko vodstvo napravilo burnu promjenu, s Ujedinjenog Kraljevstva na Sjedinjene Države. Danas je svijet usred slične promjene u gospodarskom krajoliku. Tijekom većeg dijela dvadesetog stoljeća, globalni Jug predstavljao je manje od trećine svjetskog gospodarstva. To je ono što je omogućilo DeLongu, u Slouching Towards Utopia, da se bez pardone usredotoči na Zapad i uglavnom zanemari ostatak svijeta. Ali s nevjerojatnim rastom Kine, Indije i drugih azijskih gospodarstava u posljednjih četvrt stoljeća, uloga globalnog Juga u svijetu se transformirala - on sada čini blizu 60 posto ekonomske proizvodnje čovječanstva. Globalni Sjever, na čelu sa Sjedinjenim Državama, više ne može djelovati pod pretpostavkom da je on glavni.
Pogled u budućnost
Međutim, šira lekcija DeLongove sveobuhvatne povijesti mora biti da treba biti oprezan s davanjem kategoričkih izjava o budućnosti. Međuratno razdoblje i kasniji kataklizmički sukob ipak nisu bili kraj brzog rasta. Godine 1945., s Europom u ruševinama, malo je stručnjaka predvidjelo izvanrednu transformaciju koja je kontinent učinila tako bogatim u sljedećih 30 godina. Godine 1973., baš kad se činilo da zapadni kapitalizam doseže svoj vrhunac, gotovo nitko nije predvidio da je desetljeće financijskih previranja i teških vremena pred vratima.
Danas, unatoč političkim izazovima s kojima se globalna ekonomija suočava, ima razloga za optimizam. Tijekom posljednja dva desetljeća, poduzetnici i znanstvenici stvorili su cijelu novu generaciju tehnologija s potencijalom dramatične promjene putanje rasta. Napredak u umjetnoj inteligenciji obećava radikalno poboljšanje učinkovitosti gospodarstva. Poboljšanja u tehnologiji skladištenja baterija i solarnih ćelija mogla bi promijeniti način na koji se energija koristi i stvara te smanjiti njezinu cijenu. A nedavna otkrića u tehnologiji cjepiva mogla bi imati ogromne dividende u liječenju svih vrsta bolesti.
Tijek dvadesetog stoljeća gotovo se može definirati događajima iz nekoliko prijelomnih godina - 1919., 1932., 1945., 1973. - kada je globalna ekonomija mijenjala brzinu iz jedne u drugu, a budućnost je bila nepredvidiva. S obzirom na izume u posljednjih 20 godina, moguće je da je svijet ponovno na kritičnoj prekretnici.
