Zbog inflacije i sve otežanije otplate mjesečnih rata, banke najavljuju spuštanje procjene kreditne sposobnosti kako bi klijentima odobravali niže iznose kredita ili otplatu na dulji rok, piše u utorak Večernji list.
Na upit, je li istinita informacija da su banke počele primjenjivati strože uvjete odobravanja kredita iz Hrvatske udruge banaka kažu: "U ovom trenutku uvjeti kreditiranja još nisu značajno promijenjeni na razini sektora, ali banke aktivno prate cjelokupnu gospodarsku situaciju i makroekonomska kretanja te će u slučaju potrebe prilagoditi uvjete kako bi se klijentima osigurala dovoljna razina raspoloživog dohotka za redovno podmirenje obveza po kreditima" – iz ovog odgovora može se iščitati da banke kane učiniti upravo to: spuštati procjenu kreditne sposobnosti kako bi klijentima odobravale niže iznose kredita ili otplatu na dulji rok s istim rezultatom – većim preostalim dijelom plaće.
S obzirom na nove cijene goriva koje vrijede od danas i udar na standard vezan uz ostala poskupljenja koja generiraju što inflacija, što arbitrarne odluke trgovaca, logično je da se očekuje otežana otplata kredita, no dodatno je pitanje hoće li je banke i same otežati povećanjem kamatnih stopa.
Rast kamata je počeo
"U statistici kamatnih stopa za kolovoz mogu se primijetiti određene promjene trendova. Prosječna kamatna stopa za novoodobrene nenamjenske kredite s valutnom klauzulom povećana je s 4,72 posto u srpnju na 5,31 posto u kolovozu, dok je povećanje kod čistih kunskih kredita bilo jedva primjetno: 4,97 posto u odnosu na 4,93 posto. Kod novoodobrenih stambenih kredita bez valutne klauzule prosječna kamatna stopa povećana je s 2,75 posto u srpnju na 2,98 posto u kolovozu, dok je kod istih kredita s valutnom klauzulom prosječna kamatna stopa povećana s 2,49 posto u srpnju na 2,57 posto u kolovozu", kažu u HUB-u.
Rast kamata je, dakle, počeo. I dok se, s jedne strane, očekuje da će u četvrtak čelnica Europske središnje banke Christine Lagarde objaviti povećanje referentne kamatne stope, što se odražava na cijenu novca u cijeloj Europi, s druge strane, od 1. siječnja 2023. valutni rizik trebao bi se isključiti iz cijene posuđivanja u Hrvatskoj. Banke neće imati opravdanja za neku značajniju korekciju kamatnih stopa.
Doba inflacije: Lak novac, teške odluke
Godinama su mnogi ekonomisti pretpostavljali da je inflacija trajno ukroćena, zahvaljujući dolasku neovisnih središnjih banaka koje su, počevši od 1990-ih u mnogim zemljama počele postavljati ciljeve za razinu inflacije (tako je, primjerice, stopa inflacije od dva posto postala eksplicitni dio američkog Sustava federalnih rezervi (FED) u 2012.). Međutim, nakon usporavanja gospodarstva izazvanog pandemijom, Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD i eurozona suočili su se s inflacijom blizu ili iznad dvoznamenkaste: 2021. i 2022. globalno gospodarstvo krenulo je u vrlo zabrinjavajućem smjeru jer su vlade i kreatori politika kasno otkrili da se suočavaju s nenadmašnim povećanjem cijena usred rata u Ukrajini i drugih šokova velikih razmjera.
Inflacija, očekivanja u 2022. godini
Iako se velik dio rasprave o inflaciji usredotočio na politiku i svjetske događaje, jednako je ključno u tom kontekstu promatrati politike središnjih banaka i sila koje ih oblikuju, piše za Foreign Affairs Kenneth S. Rogoff, profesor ekonomije za Sveučilištu Harvard, koji je od 2001. do 2003. bio glavni ekonomist u MMF-u.
Rogoff navodi da su, strahujući od recesije izazvane pandemijom, vlade i središnje banke bile zaokupljene pokretanjem svojih gospodarstava te su odbacili inflacijske rizike koje predstavlja kombiniranje programa potrošnje velikih razmjera s održivim ultraniskim kamatnim stopama. Malo je ekonomista uvidjelo opasnosti enormnih paketa poticaja, teških milijarde dolara, koje su predsjednici Donald Trump (u prosincu 2020.) i Joe Biden (u ožujku 2021.) upumpali u gospodarstvo. Ekonomisti nisu predvidjeli niti koliko će vremena trebati da se nakon pandemije riješe problemi u opskrbnom lancu ili koliko će globalno gospodarstvo biti ranjivo na održivu visoku inflaciju u slučaju velikog geopolitičkog šoka, kao što je primjerice ruski napad na Ukrajinu.
Središnje banke po svojoj prirodi teško rješavaju šokove ponude. U slučaju jednostavnog šoka potražnje - primjerice, previše poticaja - središnje banke mogu koristiti kamatne stope za stabilizaciju rasta i inflacije. U slučaju šoka ponude, s druge strane, središnje banke moraju vagati između snižavanja inflacije i snižavanja troškova za poduzeća i radnike, nižeg rasta i veće nezaposlenosti.
Tko je kriv za inflaciju?
Iako će mnogi od neposrednih pokretača izvanrednog porasta cijena u 2021. i 2022. s vremenom nestati, doba neprestane ultraniske inflacije neće se uskoro vratiti, kaže Rogoff. Umjesto toga, zahvaljujući mnoštvu čimbenika uključujući deglobalizaciju, rastuće političke pritiske i stalne šokove u opskrbi, kao što je prijelaz na zelenu energiju, svijet vrlo lako ulazi u razdoblje u kojem će visoka i nestabilna inflacija vjerojatno biti postojana, možda ne kao dvoznamenkasta brojka, ali znatno iznad dva posto.
Budući da je američka mjesečna inflacija počela naglo rasti u proljeće 2021., Washington je podijeljen između onih koji misle da je uzrok tome pretjerana potrošnja poticaja koje je dala Bidenova administracija i onih koji tvrde da je inflacija uglavnom uzrokovana globalnim čimbenicima izvan kontrole Washingtona. Nijedan argument nije pretjerano uvjerljiv. Zemlje diljem svijeta danas doživljavaju visoku inflaciju, unatoč golemim razlikama u opsegu do kojeg su stimulirale svoja gospodarstva. Pogrešno je i kriviti za inflaciju rat ruskog predsjednika Vladimira Putina u Ukrajini, rat kineskog predsjednika Xija Jinpinga protiv covida ili postpandemijske smetnje u opskrbnom lancu.
Kao prvo, cijene su u SAD-u počele rasti 2021., mnogo prije nego što je Putin napao Ukrajinu. Inflacija se u početku u različitim zemljama očitovala na vrlo različite načine. U većem dijelu svijeta glavni pokretački čimbenici bili su viši troškovi hrane i energije, ali u SAD-u se najizraženiji porast cijena dogodio u najamninama, vozilima, odjeći i rekreaciji. U ovom trenutku, povećanja cijena šire se još više u mnogim sektorima.
Mnogi ekonomisti smatraju da je pravi krivac FED, koji je počeo dizati kamatne stope tek u ožujku 2022., nakon što je inflacija naglo rasla godinu dana. To je bila ogromna greška, ali nju je lakše vidjeti s vremenskim odmakom, sada kada znamo da su se najgore posljedice pandemije mogle brzo staviti pod kontrolu. Ali korijen te pogreške ne leži samo u FED-u, već i u širokom konsenzusu unutar ekonomske struke, da je bolje većinu vremena imati previše makroekonomskih poticaja (visoke deficite, vrlo niske kamatne stope) nego premalo.
Neka troše
Gotovo nitko nije dovodio u pitanje programe goleme potrošnje koji se provode diljem svijeta u ranim fazama pandemije. Smisao očuvanja fiskalnih kapaciteta vlada upravo je u tome da imaju resurse za poduzimanje opsežnih akcija za zaštitu ranjivih skupina u slučaju duboke recesije ili katastrofe. Pitanje je kada prestati.
Kao predsjednički kandidat, Biden je obećao da će povećati državnu potrošnju ako bude izabran, dijelom s ciljem olakšavanja gospodarskog oporavka nakon covida, ali uglavnom kako bi ravnopravnije podijelio dobrobiti rasta i uložio značajna sredstva u nacionalni odgovor na klimatske promjene. Trump je pokušao osujetiti ambicije svog pobjedničkog protivnika usvajanjem vlastitog paketa pomoći za covid u iznosu od 900 milijuna dolara u prosincu 2020., iako se gospodarstvo već snažno oporavljalo. Samo tri mjeseca kasnije, iako se gospodarstvo nastavilo oporavljati, demokrati pod Bidenom donijeli su novi poticajni paket vrijedan 1,9 trilijuna dolara. Istaknuti ekonomisti, poput nobelovca Paula Krugmana, dali su podršku i tvrdili da će paket poboljšati oporavak i pružiti osiguranje od novog vala pandemije te da nosi minimalne rizike od pokretanja inflacije.
Već početkom 2021. postojali su razlozi da se to mišljenje dovede u pitanje. Ekonomist s Harvarda i bivši američki Ministar financija Lawrence Summers počeo je upozoravati da bi mjera o kojoj se razmišlja mogla dovesti do inflacije. Iako se ozbiljna inflacija nije dogodila desetljećima, Summers je imao jednostavno objašnjenje: ubacivanje milijardi dolara u gospodarstvo sa ozbiljnom ponudom i tek skromnim nedostatkom potražnje moralo je biti inflacijsko. Naprosto, ako previše ljudi pokušava kupiti automobile u isto vrijeme i imaju gotovinu za to, cijene automobila će rasti.
Ključni element Summersove logike bio je da prekomjernu potrošnju, potaknutu poticajima, neće zadovoljiti strani dobavljači, uključujući Kinu. Obično, kada američki potrošači počinju trošiti, američki trgovinski deficit pruža barem djelomično oslobađanje od unutarnjih pritisaka na cijene: ako američka potražnja premašuje američku proizvodnju, Amerikanci još uvijek mogu kupovati iz inozemstva. Ali u proljeće 2021., s američkim gospodarstvom koje izlazi iz pandemije brže od većine i s globalnim opskrbnim lancima u neredu, dostupnost strane robe bila je ograničena. Iako su se ekonomisti razišli oko točne brojke, razumna je pretpostavka da je prekomjerna potražnja bila odgovorna za čak polovicu kumulativnog rasta cijena u SAD-u neposredno nakon pandemije.
Zašto je FED oklijevao s podizanjem kamatnih stopa?
Suočen s ovim ogromnim jazom između potražnje i dostupne ponude, FED je mogao uskočiti i poduzeti mjere. FED ne može promijeniti način na koji vlada odlučuje o raspodjeli poticajnih sredstava niti može poništiti bilo kakvu neučinkovitost koju bi to moglo sa sobom povući. Ali, FED ima moćan instrument za sprječavanje da prekomjerna potražnja stvori visoku inflaciju - kratkoročnu kamatnu stopu.
Podižući kamatne stope, FED poskupljuje posuđivanje novca, što opet snižava cijenu sve dugoročne imovine, od dionica do umjetnina. Najvažniji primjer ovog fenomena je tržište nekretnina. Više hipotekarne stope čine kupnju kuća skupljom, što u konačnici snižava vrijednost kuća. Posljedični pad bogatstva smanjuje potrošnju. Općenito, više kamatne stope obeshrabruju zaduživanje i potiču štednju, prigušujući potražnju potrošača. Više kamatne stope također navode poduzeća na preispitivanje dugoročnih investicijskih projekata, izravno i neizravno smanjujući njihovu potražnju za radnicima.
Ali prije nego što se odlučio na niz povećanja kamatnih stopa, FED je morao biti uvjeren da visoka inflacija predstavlja ozbiljan rizik. Iako se nekoliko uglednih ekonomista, uključujući bivšeg glavnog ekonomista MMF-a Oliviera Blancharda, složilo sa Summersovim upozorenjima, Wall Street i većina akademika su ih odbacili. Uostalom, inflacija se nekoliko desetljeća nije popela iznad četiri posto, a mnogi naprednjaci koji su dominirali Bidenovim timom vjerovali su da bi učinci njihovih poticaja na inflaciju bili minorni. S kojim bi pravom FED mogao odbaciti politiku koja je došla na vlast obećavajući pomoć običnim građanima i koja je imala podršku progresivnih ekonomista?
Da je FED počeo dizati kamatne stope u proljeće 2021. i da je tada iz bilo kojeg razloga došlo do recesije - primjerice, uslijed lošeg zaokreta u covid pandemiji - FED bi bio izložen žestokim kritikama i potencijalno bi mogao ugroziti svoju buduću neovisnost. S obzirom na to, ne čudi što je FED oklijevao djelovati. Međutim, FED je odgodio poduzimanje mjera čak i nakon što je postalo jasno da inflacija raste. Do jeseni 2021. — šest mjeseci nakon Bidenovih poticaja — gospodarstvo se zahuktavalo, ali FED je ostavio kamatne stope netaknutima.
Teško je pobjeći od činjenice da je mandat Jeromea Powella kao predsjednika FED-a trebao isteći krajem 2021. godine, a Biden još nije najavio ponovno imenovanje. Da je Powell odlučio pokrenuti ciklus povećanja kamata, sasvim je moguće da bi ga Biden zamijenio nekim drugim. Međutim, FED se suzdržao od podizanja stopa, Biden je ponovno imenovao Powella, a FED je, s Powellom udobno u novom mandatu, napokon povisio kamatne stope u proljeće 2022. Da je administracija htjela da FED povisi kamatne stope ranije, kao što su neki kasnije tvrdili da jest, imenovali bi Powella već u ljeto 2021., dajući mu jasan mandat da djeluje onako kako FED smatra prikladnim.
Magična monetarna razmišljanja
Usred tih pritisaka iz Washingtona, FED je također bio pod utjecajem sve dominantnijeg smjera kejnzijanske ekonomske teorije koja je tvrdila da postoji značajan prostor za agresivniju upotrebu makroekonomskih poticaja. Jedna od istaknutih ideja bila je da bi vođenje gospodarstva kroz visoku državnu potrošnju i ultraniske kamatne stope moglo biti učinkovit alat za smanjenje nejednakosti. Podrška ovom pristupu nije bila ograničena na lijevo orijentirane kreatore politike. Trumpov ekonomski tim često je hvalio učinak snažnog gospodarstva, vođenog smanjenjem poreza, na prihode radnika s niskim plaćama i na manjine.
Do 2019., kada je FED prikupio političke perspektive od vodećih akademika u sklopu revizije svog temeljnog monetarnog okvira, mnogi su ekonomisti proučavali kako potaknuti gospodarstvo tvrdoglavo otporno na inflaciju i monetarne poticaje, čak i nakon što su kamatne stope svedene na nulu. U struci je postojala sve veća zabrinutost zbog "niske inflacije" - inflacije znatno ispod dva posto - straha koji je postao glavni razlog za nedjelovanje FED-a dvije godine kasnije.
Zajedno s mnogim akademskim ekonomistima, FED je zaključio da brza povećanja cijena više nisu ozbiljna briga, budući da uvijek može povećati kamatne stope kako bi ih ugušio. Zaboravio je pritom na poteškoće u odabiru pravog vremena i političke izazove koji bi mogli uslijediti. U kolovozu 2020. FED je jasno dao do znanja da više neće djelovati preventivno u borbi protiv inflacije, već će pričekati da gospodarstvo pokaže jasne znakove da inflacija pušta korijenje.
Međutim, iako zabrinut oko niske inflacije, FED nije prihvatio jednu inovaciju koja je mogla pomoći u kasnijoj krizi - politiku negativnih kamatnih stopa. To jest, mogao je dopustiti da vrlo kratkoročne kamatne stope padnu ispod nule kako bi se povećala inflacijska očekivanja i dugoročne kamatne stope u deflacijskom gospodarstvu.
Utjecaj političkih i intelektualnih podzemnih struja
Može se činiti kontraintuitivnim da bi takav alat mogao pomoći i u borbi protiv inflacije. Ali da je FED 2021. imao takvu "bazuku" u svom arsenalu, mogao je biti proaktivniji u podizanju kamatnih stopa, znajući da bi ih, ako pretjera, mogao smanjiti koliko god je potrebno bez da naleti na strašnu "nultu granicu". Doduše, da bi politika negativnih kamatnih stopa bila potpuno učinkovita, trebale bi se provesti brojne zakonske, institucionalne i porezne promjene, a FED bi trebao suradnju Ministarstva financija i Kongresa.
Najvažniji pojedinačni izazov je kako spriječiti značajno negativne stope — recimo minus dva posto ili niže — da ne izazovu ulagače da se prebace s bankovnih računa i trezorskih zapisa na papirnatu valutu, koja ima nultu kamatnu stopu međutim, i to je rješiv problem. Zapravo, usvajanje politike negativnih kamatnih stopa namjerno je skinuto s dnevnog reda u FED-ovoj reviziji 2019. iz straha od političkih posljedica, iako bi, ako se učinkovito koristi, pomoglo gospodarstvu da izađe iz duboke recesije.
FED-ov neuspjeh da odgovori na inflaciju 2021. ilustrira koliko je neovisnost središnje banke često pod utjecajem političkih i intelektualnih podzemnih struja - osobito tijekom izbora, ali i kada je vlast podložna populističkim pritiscima. To također pokazuje da u današnjem okruženju FED mora proširiti svoje alate za poticanje gospodarstva u ozbiljnom padu, ako želi ojačati svoju odlučnost u borbi protiv inflacije kada se gospodarstvo pregrije.
Put prema trajno većoj inflaciji?
Središnji bankari danas djeluju samouvjereno kada kažu da znaju kako vratiti inflaciju na dva posto, ali manje su uvjerljivi kada inzistiraju da neće stati sve dok se inflacija ne vrati na taj cilj. Moraju shvatiti da podizanje kamatnih stopa riskira stvaranje duboke recesije.
Neki ekonomisti tvrde da središnje banke uopće nisu trebale postići konsenzus oko ciljane inflacije od dva posto te da bi cilj od tri ili čak četiri posto bio bolji. Prema tom stajalištu, ugradnjom veće očekivane inflacije u kamatne stope, središnje banke bi imale više prostora za smanjenje stopa u krizi.
Za čelnike središnjih banaka, mana takvog poteza je što svako pomicanje inflacije s dugoročnog cilja od dva posto, može potkopati njihov kredibilitet. Drugi je nedostatak trajno veće inflacije što će se plaće i cijene ćešće prilagođavati, čineći monetarnu politiku manje moćnom - a u ozbiljnoj recesiji dodatni prostor za smanjenje stopa možda još uvijek neće biti dovoljan.
Cijena stabilnosti
Doista, promjene u političkom i gospodarskom krajoliku postale su toliko duboke da se čini malo vjerojatnim u doglednoj budućnosti da će FED odlučiti smanjiti inflaciju na razinu prije pandemije i zadržati je tamo.
Ekonomist Milton Friedman jednom je rekao da je inflacija uvijek i svugdje monetarni fenomen. To je, naravno, polemičko pretjerivanje. Kao što svijet sada svjedoči, mnogi čimbenici utječu na inflaciju, uključujući vladine poticaje potrošnje i globalne šokove ponude. Istina je da središnje banke mogu prilagoditi dugoročne stope inflacije po svojoj volji ako su dovoljno strpljive i neovisne. Ali nije jasno koliko daleko mogu ići ako globalno gospodarstvo nastavi trpjeti seizmičke udare.
Jedna dobra strana ove epizode visoke inflacije je da bi mogla sve više prisiliti političare da ponovno priznaju da se niska i stabilna inflacija ne može uzeti zdravo za gotovo i da se središnjim bankama mora dopustiti sloboda i fokus koji su potrebni za postizanje njihovog temeljnog mandata. Središnji bankari, sa svoje strane, trebali bi biti otvoreniji za korištenje novih alata kao što je neograničena politika negativnih kamatnih stopa za borbu protiv teške recesije, alata koji bi mogli pružiti ključnu pomoć u odupiranju političkim pritiscima da se stope drže niskima u pregrijanom gospodarstvu.
Bez obzira na to hoće li FED uspjeti postići "meko slijetanje" u trenutnoj krizi ili ne, izazovi s kojima će se suočiti u nadolazećem desetljeću vjerojatno će biti znatno teži od onih s kojima se suočio u svijetu prije pandemije, zaključuje Rogoff.
