Koje vam velike ljubavne priče, stvarne ili romansirane, prve padaju na pamet? Romeo i Julija, naravno. Onda Helena Trojanska i Paris - zbog njihovog je ljubovanja izbio onaj najčuveniji rat opisan u književnosti. Pa Kleopatra i Marko Antonije, Ana Karenjina i Vronski… Treba li boljeg stvarnog primjera od kralja Edwarda VIII. koji se odrekao krune da bi mogao živjeti s miss Simpson? Zbog likova koje su glumili Clint Eastwood i Meryl Streep u 'Mostovima okruga Madison' još vam stoji knedla u grlu. Roko i Cicibela, Sid Vicious i Nancy Spungen, Josipa Lisac i Karlo Metikoš, ono dvoje iz Cameronovog 'Titanica'…
Nijagare suza tekle su zbog tih velikih i uglavnom nesretnih ljubavi.
KOLUMNE 'VJETAR U PRSA' MIROSLAVA FILIPOVIĆA
Ljubavno gnijezdo u anketi
A meni, eto, pada na um jedna još neromansirana i neekranizirana, a savršeno bezvremenska ljubavna priča. I to baš odavde, iz Hrvatske, koju bismo bez sustezanja mogli nazvati jednom od najvećih ili, zašto da škrtarimo – najvećom ljubavnom pričom. Ikad. Barem u Hrvatskoj.
Ne tvrdim ovo napamet i ne izmišljam. Materijalni dokaz te naročite duhovne veze otkrio sam prije nekoliko dana na krajnje neobičnom mjestu – u CRO Demoskopu, redovnom mjesečnom istraživanju o političkim preferencijama hrvatskih građana. Iako se ovako iz prve čini da CRO Demsokop ili neka slična anketa ne izgledaju kao neko ljubavno gnijezdo sa svim onim vrištavim i šarenim grafikama, brojkama i stranačkim amblemima, ovo zadnje objavljeno bilo je baš takvo. Pravo pravcato ljubavno gnijezdo u kojemu se grle i vole građani-birači te političari i njihove stranke.
A tamo lijepo stoji – statistika je neumoljiva, postoci ne lažu – da je čak šest vodećih stranaka zabilježilo rast popularnosti uz važnu napomenu da takvo što ''nije zabilježeno niti u jednom dosadašnjem mjerenju''.
U tom širokom ljubavnom kolu (da ne kažem 'grupnjaku') HDZ osvaja – taj glagol u kontekstu velike ljubavne priče poprima posve novu konotaciju - više od četvrtine birača.
U 2024. svaki dan će biti Valentinovo
Ali to nije sve… rekli bi televizijski prodavači kućanskih aparata i setova fantastično oštrih noževa.
Blagi rast (još jedan pojam koji u ovom političko-erotičnom kontekstu dobiva novi smisao) ostvaruju i drugoplasirani SDP, trećeplasirani Možemo! (i to je ime erotično dvosmisleno), četvrtoplasirani Most, petoplasirani Domovinski pokret te šestoplasirana stranka Centar. Sve te stranke, da ponovimo, u anketi s početka ožujka zabilježile su rast potpore iliti ljubavi birača. Naravno, ne zaboravimo – a o tome sam pisao nedavno u ovoj kolumni – da je već godinama, pa tako i početkom ovog mjeseca, uvjerljivo najpopularniji političar onaj nevidljivi politički zavodnik gospodin Nitko.
No očito su sada i ovi vidljivi osjetili ljubavni zov, nafljaskali se političkim mošusom i krenuli u obnovu pokidanih ljubavnih veza. Jer, bliži se 2024., takozvana superizborna godina u kojoj nas redom čekaju izbori za Europski parlament, pa onda domaći parlamentarni izbori i na koncu predsjednički izbori. Svaki dan bit će političko Valentinovo, a romantična predigra već je počela. Ako mislite da pretjerujem, eno vam CRO Demoskopa pa se uvjerite i sami: po prvi puta prvih šest stranka bilježi rast rejtinga.
Ljubavno pismo na glasačkom listiću
Kao u svim velikim ljubavnim pričama, i ova je puna oprečnih emocija i turbulencija. Partneri su to koji se malo mrze, malo vole. U jednom trenutku okreću si leđa i psuju, u drugom se maze i guguću najljepše riječi na uho. Obično taj trenutak gugutanja dođe svake četiri godine kad se dogode izbori, a nježni šapat (''Je T'aime'' - kao da ga izgovara Jane Birkin Sergeu Gainsbourgu u onoj slavnoj pjesmi) pretoči se na glasački listić na kojem se ispiše najljepše ljubavno pismo. Svake četiri godine ta romantična gesta dođe kao svojevrsna obnova bračnog zavjeta, kao trenutak pomirenja s nekim tko vam je 'dao nogu', a onda vam se vraća raširenih ruku spremnih za najčvršći i najtopliji ljubavni zagrljaj.
E, ali građani-birači su ti koji 'daju nogu' i prekidaju vezu, oni koji svome partneru preturaju po džepovima (Joj, ne tamo!) tražeći dokaze nevjere i prevare.
Može li se vjerovati građanima?
Obično se kaže da političarima ne možemo vjerovati. A možemo li vjerovati građanima-biračima?
Oni su ti koji naokolo grintaju i ogovaraju ove prve. U birtijama i na društvenim mrežama pretvaraju se u bijesna gunđala, oni ljutito vrište na političare da su lažljivci i lopovi, da govore jedno, a rade drugo, da šute o trećem i zataškavaju četvrto. Sjetite se svih onih galama da je Sabor cirkus i kokošinjac, da je HDZ zločinačka organizacija, da ni SDP nije ništa bolji što i pokaže čim dođe na vlast, da Možemo! ne može, da je Most skupina populističkih galamdžija… Da je, općenito, vlast lažljiva, a oporba jalova; da su sve stranke pune 'žetončića'; da svi misle najprije na sebe i svoje fotelje; da nam sjede na grbači skupa sa svojim uhljebima; da zapošljavaju samo svoje i da su zbrinuli sebe i pet svojih pokoljenja unaprijed; da su, ukratko, niškorisni i nesposobni i da državu vode u propast.
A onda, kao u bajci, u nekoj anketi koja ustrajno potvrđuje doskočicu da je statistika točan zbroj netočnih podataka, plane taj plamen i usred raznih nedaća, skupoće i niske životne kakvoće, potvrdi da je ljubav slijepa i da se u njoj sve oprašta. I da na koncu ona pobjeđuje.
Zapravo, HDZ.
Zar to nije jedna od najljepših ljubavnih priča ikad ispričanih?
