"Došli smo sinoć, ostajemo oko tri dana ovdje. Vrijeme je fino, more je ledeno, al' može se…", kazao je Nikola reporterki RTL-a negdje tamo još u predsezoni, u svibnju, u Crikvenici.
"Gužva je kad idemo, katastrofa. Kad dolazimo svi idu iz Austrije i Njemačke", rekao je izvjesni Patrik, istom zgodom na istoj crikveničkoj plaži.
"Došao sam se malo okupati. Nije loše vrijeme, malo bude oblačno, ali okej je. More je OK, nije hladno previše, može se okupati", priznao je Ivan kojeg je reporterka RTL-a u lipnju zaskočila u Zadru.
U još jednom sličnom prošloljetnom RTL-ovom prilogu s jadranskih plaža, Nadin je početkom kolovoza u Njivicama kratko i jasno nabrojala pred kamerom turističke aktivnosti svoje obitelji: "Uživamo na suncu, grijemo se, sunčamo se."
Također početkom kolovoza, reporterka RTL-a razgovarala je s gošćom jednog crikveničkog hotela, Danijelom, koja je kazala kako je "hotel super, jelo isto, ima i masaža, a cijene su okej".
"Ove godine je sve preskupo. Sve košta više", požalio se Marko sredinom kolovoza na glavnoj plaži u Viru, također u kameru RTL-a. A na istoj, virskoj plaži gospođa Eva imala je prigovor na cijenu sladoleda: "Kad se sjeti čovjek da je bila osam ili deset kuna, a sada je dva eura…".
Hrvati na more idu preko Njemačke
Sve su to ovoljetni turisti Nikola, Patrik, Ivan, Nadin, Danijela, Marko i Eva izgovorili na tečnom ili približno tečnom hrvatskom jeziku. Zašto i ne bi, tȁ naši su ljudi! Jedino što je na telopu na dnu ekrana pisalo da su Nikola, Patrik i Marko su iz Austrije, Nadin i Eva iz Njemačke, a Ivan i Danijela iz Švicarke.
A taman je prosječni gledatelj s nogama u lavoru komunalne vode - koji obalu Jadrana nije vidio još otkako su ga roditelji vodili u radničko odmaralište negdje pokraj Makarske - pomislio kako su, eto, puste medijske tlapnje bile da Hrvati ovoga ljeta neće na more, kadli se u svim tim televizijskim javljanjima s naših plaža ukazaše Nikola, Marko, Ivan, Danijela i drugi, ali kao Nijemci i Austrijanci, Švedi i Švicarci.
Pa gdje su, pobogu, Jürgen i Gertrude, Ingrid i Lars da nam kažu (i pomalo slažu) kako im je na Jadranu, jel more toplo, jel sladoled skup, grije li sunce i sve tim redom? Dakako, došli su i oni, ali ljepše je od stranca čuti riječi hrvatsku. I znati da Hrvati ipak idu na more, ne samo kao konobari, kuhari, čistačice i spremačice, nego i kao turisti. I to dužim, obilaznim putem.
Da bi došao na Jadransko ili ikoje drugo toplo plavo more, Hrvat mora najprije otići iz Hrvatske u neku sjeverniju i bogatiju zemlju koja, ako i ima more, onda je ono sivo i hladno, pa tek otamo se spustiti na Jadran. I to gotovo konspirativno, predstavljajući se kao Nijemac ili Švicarac, sa stranim registarskim tablicama i, malo pomalo, s poprimljenim tuđim naglascima.
Vidjeti more... preko ruba konobarske tacne
Dok Hrvati preodjeveni u strane turiste (bolje reći, razgolićeni do kupaćih gaća i bikinija) stižu na Jadran obilaznim putevima preko Münchena, Malmöea, Beča i Dublina - a opet brže nego ljeti u Zagrebu od Podsuseda do Dubrave - ovamo dolaze ljudi uvelike slični njima kojima je Hrvatska obilazni put do nekih njihovih mora i odmarališta do kojih otamo, iz svojih zavičaja, nikada ne bi mogli stići. Barem ne kao turisti. Jednom kada ovdje dovoljno zarade, možda će ti Indijci, Nepalci, Filipinci, Bangladešani i drugi poput 'naših' Nijemaca i Austrijanaca, otići preko ljeta u svoje domovine pa s obiteljima napokon "k'o carevi" otići na neke nikad viđene destinacije kod kuće, a možda i na Bali ili u tajlandski Phuket.
Promjena se dogodila brzo i skoro pa neosjetno. Brigade naših iseljenika u tranziciji dugoj tek nekoliko ljeta postali su strancima. Ne etničkim, nego ekonomskim strancima. Oni su sada ljudi iz nedaleke tuđine, Nijemci i Austrijanci - tako im piše na dnu TV ekrana podno imena. Prije 50 ili 30 pa i 10 godina ondašnjim "jugošvabama" potom "crošvabama" kada bi ih zaskočili na domaćim plažama, nisu tako pisali. Možda bi ovi sami rekli, možda bi se iz pojava njihovih dalo naslutiti, jer bi imali šarenije luftmadrace i modernije kupaće gaće.
Demografski poredak stvari stubokom se mijenja. I nije da ničega novog nema pod drevnim suncem koje prži sve jače. Dok Hrvati ljeti svraćaju kući kao novopečeni Nijemci i Austrijanci, iz daleka nam stižu dobri, dragi i radišni Nepalci, Indijci, Filipinci… kao novopečeni Hrvati. Jedan demografski krug se zatvara, drugi otvara. Budimo dobri domaćini tim stranim našijencima. Oni su ovdje, među ostalim, da popune socijalnu prazninu nastalu ekonomskim seobama ubitačnog ritma, a i da poput naših stranaca jednoga dana napokon vide more, ali ne preko rubova pivskih čaša i šalica kave na konobarskoj tacni.
Uvozna ratna… pardon, radna snaga
Jedan od prizora koji mi se ovoga ljeta posebno utisnuo u pamćenje vidio sam jedne kolovoške večeri, igrom slučaja se zatekavši na željezničkoj stanici u Vodnjanu. Lokalni vlak iz Pule taman je stigao, a iz njega je izašlo dvadesetak putnika. Svi odreda bili su Indijci ili Nepalci, živo čavrljajući među sobom, vjerojatno o radnome danu koji je upravo minuo ili onom koji će im uskoro svanuti pa će opet, istim vlakom, ali ranojutarnjim, na svoje radne položaje u trgovačkim centrima, hotelskim kuhinjama, za sudoperima u restoranima, obližnjim maslinicima… I tako sve dok jednoga dana od ovdašnjih mršavih plaća ne uštede dovoljno da i oni mogu, kada jednom odu kući, povesti obitelj u neki hotel, na neku plažu, pa da na nekoj tamošnjoj televiziji ispod Narayaninog ili Pabitrinog imena piše क्रोएशिया. Hrvatska, jelte.
Vidjevši sve te umorne radnike na stanici u Vodnjanu, pala mi je na pamet naopaka misao. Da uskoro opet izbije rat, bar dvije brigade činili bi Nepalci i Filipinci. Uvozna ratna snaga.
No, ne daj Bože rata! Daj pošteno plaćenog rada i zasluženog odmora svim ljudima. I našima iz Austrije i Njemačke i našima iz Nepala i Indije.
POGLEDAJTE VIDEO: U Hrvatskoj berača ni za lijek, hrvatsko voće beru Indijci i Nepalci
