Dopustite mi na početku jednu osobnu digresiju.
Nekoć davno, dok sam studirao novinarstvo na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, izađoh u ljetnom roku na jedan od najtežih ispita tijekom cijelog studija - Povijest političkih doktrina kod sjajnog, danas pokojnog profesora Ivana Prpića. Bio je izvrstan predavač, na ispitima iznimno strog. Kod njega nije bilo popusta. Da bi položio morao si znati bez tipičnih studentskih izmotavanja.
Odgovori na nepostavljena pitanja
Izašao sam nespreman na taj ispit misleći - idem probati pa što bude. I loše iskustvo je dragocjeno. Sjećam se da me pitao o radničkom pokretu u Njemačkoj između dva rata, a ja nepripremljen, ošamaren tremom i nelagodom što sam se uopće pojavio na tom roku, krenem improvizirati i već u drugoj rečenici s radništva u Weimarskoj republici pređem na sigurnije tlo – nacionalsocijaliste, uspon Hitlera i tomu slično. Uvaženi profesor smjesta me prekinuo i posramio rekavši: "Kolega, znate li kako vi odgovarate? Kao da sam tražio da mi opišete slona, a vi mi kažete da je slon velika životinja koja se boji miševa. I onda razvezete priču o miševima..."
Pristojno me ispratio iz kabineta i kazao da dođem najesen ili kad propisno naučim (uspio sam iz trećeg pokušaja), a ja se dan danas sjetim opaske koju mi je uputio kad čujem premijera Andreja Plenkovića i njegove ministre. Novinari i javnost im postave konkretno i, naravno, neugodno pitanje, a on i oni na to odgovaraju govoreći o nečemu posve drugome. Zapravo, uvijek o istome. Pa naširoko, od postanka svijeta do osnutka HDZ-a, razvezu priču pred javnošću o uspjesima Vlade, kao ja onomad pred profesorom o "miševima". O svemu, samo ne o onome o čemu ih pita.
S malo riječi reći još manje
O tome uvijek nemaju dovoljno informacija, uvijek čekaju da im se dostave još neki dokumenti, da se naprave dodatne analize i da nadležne institucije odrade svoj posao. Pa kad se bude znalo više, reći će se. A to obično ne bude.
No, kada su već tu, a ne pitaju, premijer i ministri novinarima će rado reći nešto o uspjesima Vlade u borbi s pandemijskom… energetskom… ekonomskom krizom, o mjerama za ublažavanje, o sredstvima za povlačenje, o padu nezaposlenosti (ali ne i turobnim razlozima koji su do toga doveli) ili o borbenim zrakoplovima koji nam uskoro stižu, a mogu doletjeti čak do Alžira i nazad s jednim tenkiranjem – kako je to neupitan o tome oduševljeno ustvrdio premijer ovih dana. Na sve to uvijek neizostavno padne i poneko pitanje o nekoj izjavi predsjednika Milanovića pa premijer odmah osjeti puno čvršće tlo za uzvraćanje verbalnih udaraca kolegi sa susjednog brda.
Slušajući premijera Plenkovića i jato njegovih ministara zapravo im treba odati priznanje i skupno ih preporučiti za titulu političkih komunikatora, ne godine nego desetljeća, jer su općenje s javnošću stilski reducirali do savršene ogoljenosti: ne s malo riječi reći puno, nego s malo riječi reći još manje.
Kako biti dobar premijer? Kažeš to sam, naglas
Jednostavno je kao igračka za bebe: bilo koju osjetljivu i problematičnu temu jednostavno proglasiš - netemom. Plenković je to patentirao, a njegovi ga ministri samo oponašaju. Tjednik Nacional piše kako je krajem ožujka, kada je na sastanku u HEP-u bio upozoren da se gomilaju viškovi plina, ministar gospodarstva Davor Filipović okupljenima kratko rekao da "to nije tema".
Ako se netema ipak pokaže temom, onda pred kamere pošalješ ministra mora i prometa koji kaže da je bio iznenađen kad je čuo za slučaj i ministra graditeljstva koji prizna da nije baš stručnjak za plin.
Za razliku od Milanovića koji je poput mehaničke igračke za stariju djecu koju naviješ ili uključiš, a ona ne staje sve dok baterija traje, Plenković sve kritike, neugodna pitanja i osjetljive teme tjera - Iš! Iš! - od sebe. Izgovori on, doduše, puno rečenica, ali na kraju se sve svede na destrukciju postavljenog pitanja, a time i teme. Dok je "netemu" franšizno prepustio ministru Filipoviću i ostalima, on iz retoričkog asortimana sada izvlači nešto posve novo. Ovih je dana, nakon nabrajanja svega što smatra uspjesima svoje Vlade, poentirao na izlišno novinarsko pitanje smatra li se dobrim premijerom: "Ja sam jako dobar premijer!"
Jel' se hvali il' zaje*ava?
E to je školski primjer komunikacije s posilnima, s oporbom i novinarskom svitom. Pitaš ga za bilo koju aferu – ispadaju mu iz svih džepova - a on polako, taktično, apaurinski samokontrolirano pjeva egocentrični refren: "Ja sam jako dobar premijer!" Iskusnije bi uho možda načulo sarkazam u njegovoj dikciji, artikulaciji i tonu, ali lukav je on, školovani komunikator, tako da ni najiskusniji u publici nisu na čistu jel' se Plenki zaista hvali ili zaje*ava.
Oporba dovedena na rub živaca tim plenkizmima zasad sve nekako uzalud vrišti, urla i proziva. Ona govornica u Saboru već se rasklimala od grčevitog stiskanja njihovih ruku i izlizala od znoja njihovih dlanova. Viču i zazivaju, ali sve se to odbija od premijerovog oklopa od kojeg se, kao eho, vraćaju neodgovori na teme i odgovori na neteme.
Kod starih profesora s time se ne bi prošlo na ispitima. A može li se na izborima?
