Znanstvenici su otkrili biomarkere u ljudskoj spermi koji bi mogli pokazati postoji li vjerojatnost da će otac imati dijete s poremećajem iz autističnog spektra, piše Iflscience.
Znanstvenici s Državnog sveučilišta u Washingtonu, Centra za klinička istraživanja u Valenciji i Sveučilišta u Valenciji u Španjolskoj pronašli su stotine metilacijskih regija DNK u uzorcima sperme koje su povezane s tim ima li osoba autističnu djecu. Promatrajući je li sperma imala ta ključna područja, istraživači su mogli predvidjeti imaju li djeca tih muškaraca autizam s točnošću do 90 posto.
"Ovo sada potencijalno možemo koristiti za procjenu hoće li muškarac prenijeti autizam na svoju djecu", rekao je u izjavi Michael Skinner, profesor bioloških znanosti na Sveučilištu Washington i odgovarajući autor studije. "To je također glavni korak ka prepoznavanju čimbenika koji mogu promicati autizam."
Točno su identificirali sve očeve, točnost je bila oko 90 posto
Ovo novo istraživanje objavljeno je u časopisu Clinical Epigenetics, u kojem je tim znanstvenika proučavao epigenetiku sperme kod 26 muškaraca, od kojih je polovina imala sinove s autizmom, a polovina djecu bez poremećaja. Identificirano je 805 različitih regija DNK metilacije za koje se činilo da su povezane s činjenicom ima li otac s autizmom ili ne. Potom su znanstvenici dobili slijepi test u kojem su morali pogoditi ima li 18 muškaraca djecu s autizmom samo promatrajući njihov genom i pazeći na ta područja DNK metilacije. Osim dva lažna negativa, točno su identificirali sve očeve, a točnost je bila oko 90 posto.
Ovo je mala studija pa s rezultatima treba postupati oprezno dok se ne provedu daljnja istraživanja. Međutim, istraživački tim već radi na opsežnijoj studiji koja istražuje ovo pitanje, a uključuje više od 100 ljudi. Ako se njihovi nalazi pokažu točnim, nadaju se da bi se istraživanje moglo čak koristiti za identificiranje čimbenika koji dovode do autizma.
Znanstvenici već dugo sumnjaju da autizam ima neku vezu s epigenetskim promjenama koje donose različiti okolišni i molekularni čimbenici. Mogući čimbenici okoliša kreću se od bilo čega, od prenatalne izloženosti zagađenju zraka do majčinog stresa tijekom trudnoće. Međutim, precizno utvrđivanje ovih čimbenika i epigenetske promjene pokazale su se nezgodnima. Znanstvenici se nadaju da bi bolje razumijevanje ovih novoidentificiranih biomarkera moglo potencijalno voditi ka iznalaženju onoga što je uopće potaknulo epigenetske promjene.
"Otkrili smo prije nekoliko godina da čimbenici okoliša mogu promijeniti zametnu liniju, spermu ili jajašce, epigenetiku", rekao je profesor Skinner. "Pomoću ovog alata mogli bismo provesti veće populacijske studije kako bismo vidjeli kakve vrste čimbenika iz okoliša mogu izazvati ove vrste s epigenetskim promjenama."
