Lako je s normalnim pričama, koliko god se koji put čine teškima. Ali kad te traže da napraviš promovideo o timu s kojim radiš, to je proklet zadatak. Naradit ćeš se, zaglavit ćeš s tonom raznoraznog materijala koje treba pregledati, dosta toga ponovno i snimiti, a opet će te pratiti osjećaj da je moglo bolje, da si nekoga zaboravio ili spomenuti ili prikazati, barem u slici. Kad mi je ovaj zadatak dodijeljen, kolegica i prijateljica Mojmira Pastorčić mi je dala odličan savjet. Kako god da napraviš, pripremi se na to da će te neki mrziti jer ih nisi spomenuo. Jednostavno se ne može spomenuti sve. Čim se prije s tim pomiriš, tim bolje. Dobar savjet. Nije mi puno lakše, ali znam barem da je već netko prije prolazio slične dileme.
No, odakle uopće timovi u firmi? Bio bi red da to razjasnim onima koji ne znaju. Kad nas je gotovo preko noći zadesio korona lockdown, RTL se preraspodijelio u dva tima. Crni i Crveni. Tri dana rade Crni, onda tri dana moji Crveni. I tako unedogled i zauvijek, do kraja vremena. Barem nam se tako zasad čini, ali znamo da će i ova šuga zvana korona jednom proći. Ja bih trebao u priči namijenjenoj gledateljima dočarati kakav je taj Crveni tim s kojim dijelim sudbinu, prostor, montažu, gablece i nagađanja koliko će ovo sve što nam se svima događa još trajati. Treba gledateljima približiti ljude s kojima sam se u ovih kriznih mjesec dana zbližio još i više nego svih 11 godina na telki. Trebam prikazati profesionalce koji, po mom mišljenju, čine najbolji informativni tim na hrvatskim televizijama. Trebam prikazati kako su u stanju odraditi sve, a još imaju vremena i volje biti ležerni. Trebam prikazati sve to, a ne ispasti patetičan ili pretenciozan. Proklet zadatak.
Zato sjedim i razmišljam kako bi priča trebala izgledati. Napetost na početku, ona minuta do kretanja vijesti, iščekivanje je li sve u redu, hoće li sve izići u eter, hoće li prilozi stići na vrijeme? Tko nije radio na telki, ne zna koliko je ta zadnja minuta istodobno i najkraća i najduža na svijetu. Trebam to prikazati. Krećem zato s režiserom Dinom Vitasom. To je logičan izbor. On je taj kuler koji i u najkaotičnijim trenucima uspijeva mirnoćom i pravim reakcijama sve učiniti nekako lakim. Emisija pod njegovom palicom samo klizi kroz eter. Da, krećem s Dinom. Svi volimo Dinu.
Koga ću još posebno istaknuti među ovom svitom super ljudi?
Ali, što dalje? Koga ću još posebno istaknuti među ovom svitom super ljudi? Danka Derifaj je nakon silnih afera koje je razotkrila (npr. kultni prilog o šefu APN-a koji si je sam dodijelio stan) posve zasluženo dobila prestižnu nagradu Zlatni Studio za novinarku godine. Nju moram. Srećom, uspio sam je nagovoriti da se ležerno okrene prema kameri da grafički ispišem nekoliko stvari o njoj. Danka se nije bunila? Nije prigovarala? Ovo je krenulo malo prelako. Slutim nevolje po putu.
Odmah su počele stizati. Ljudi pitaju hoću li ih prikazati i što bi trebao staviti od kadrova gdje se vide i oni. Puno je dilema u mojoj glavi. Želim pobliže prikazati puno njih. Ana Trcol baš zna raditi priče s ljudima koje je život gurnuo u velike probleme. Adrian de Vrgna političare rešeta jednog po jednog. On je za ovu priču važan. Ivana Franić, Donna Diana Prćić, Ida Hamer. Ma, svi su važni! Čekaj, Lade nema ovdje jer radi od doma. Kako ću je uključiti? Misao mi prekida pogled na frizuru Ivana Žade koji za šišanjem žudi jednako kao i ja. Ubacit ću ga nekako, kao i našu Francuskinju Amelu Čilić. Njih dvoje moram. Oni su upečatljivi. Snimamo Amelu. Lijepa je kao i uvijek. Nije zadovoljna snimkom. Nije si lijepo ispala. Kažem joj da je lijepa i ne lažem, ali ne vjeruje mi. Moram dalje. U prolazu vidim Ružicu Đukić. Tako je konkretna, uvijek kaže što misli, ne važe kao mnogi od nas. Volim to kod nje. Zabavna je. Ali kako da dočaram to nešto o njoj u samo jednom kadru? Proklet zadatak. Odustajem. Joj, tu su i dopisnici koji rade lavovski posao, a često ih zaboravimo jer nam nisu blizu. Ida Balen iz Rijeke prva je izvještavala sa sjevera Italije u vrijeme kad su od tamo svi htjeli pobjeći, a brzo smo to zaboravili. I Nikolinu Radić moram. Dok smo druge aktere snimili u studiju, Nikolina je pozirala u Udbini. Ovca šeta iza nje. Žali se kroz smijeh kako uvijek ona mora ispasti Vlajina. Kadar je super. To, Nikolina! Ali tu su još i svi drugi dopisnici. Tin Kovačić iz Osijeka, Dragana Eterović i Jelena Tešija iz Splita, Ivan Dobran iz Pule. No, jesu li oni samo Crveni tim ili su i jedan i drugi tim? Tu je i Skorin koji se vratio na RTL i odmah suvereno sjeo u sedlo. I cure iz researcha. Kako ću ih sve obuhvatiti? Uf, proklet zadatak.
Radim si pritisak veći nego što bih trebao. Svako malo sjetim se onih Mojmirinih riječi. Ne možeš sve zadovoljiti, pa nemoj ni pokušavati. Čim prije se pomiriš s time, bit će ti lakše.
Nije mi lakše. Dobro, malo je jer znam da je Boris Mišević, srećom, već izgradio svoj brend i ne trebam ga previše predstavljati gledateljima. Ivan Borojević Borki ga je lijepo snimio dok s Robijem Kruljcem i Tomicom Humom ulazi u auto i dečki odlaze na teren kao kočijom u suton. Izgleda dobro. Može, primam! Leonu Šiljeg bih ipak trebao predstaviti da još jednom naglasim kako ona uvijek napravi čudo od onoga što radi. Osobito kad je o zdravstvu riječ. A sad svi pričamo samo o zdravstvu. Glupo zdravstvo. Dosta mi je zdravstva. Šef produkcije Alen Kezele me pita hoće li se vidjeti u videu kako svi poštujemo razmak? Glupi razmak. Još i na to moram paziti. Ovo je proklet zadatak.
No, tko smo zapravo mi?
Tko mi je idući? Ah, da, urednice RTL-a Danas. Željka Gulan super uređuje, zabavna je, a sad mi bježi od kamere. Kud bježiš, Gulan? Srećom, pa Ana Bulić Cvita zna da treba i u kameru reći nešto o ovom unikatnom timu koji vodi zajedno s Gulan. Ipak je Cvita iskusna reporterka. Kavić snima, Cvita govori. To, Cvita! Pomičem se s mjesta.
Trebam prikazati i montažere čija kreativnost često ostane nespomenuta, a gotovo jednako kao i novinari daju potpis pričama koje radimo. Trebam nešto ležerno i lakrdijaški da ne ispadnemo preozbiljni. Uloga je stvorena za Mislava Bakiju. Super montira, a opet živi za neslanu šalu i obožava negdje u priču gurnuti neki specijalni efekt na rubu trasha. Čak i kad zna da to neće ići van, on proba. Obožavam ga zbog toga. Da, Bakija je odličan izbor. Kad se okrene prema kameri, stavit ćemo njegov efekt eksplozije preko cijelog ekrana. To je baš Bakija. Može, sviđa mi se ovo. Ovo je super zadatak.
Idemo dalje.
Kao i uvijek, nikud bez snimatelja. Alen Međić, Vanja Bašić i cijeli tim snimatelja i asistenata ove dane vode i jedan paralelni televizijski život. Napravili su majstorsku parodiju dostojnu Monty Pythona. Uz silne obveze koje ovih dana imaju, presice, praćenja stožera, snimanja razrušenog grada i lajvova s reporterima, oni nađu vremena za lakrdiju. Dolaze ranije na posao i ostaju dulje kako bi smontirali odgovor na video Crnog tima. Kakav elan! Sve za malo smijeha i dizanje morala u ova vremena kad s ostatkom kolega ne smijemo biti u firmi u isto vrijeme. Dizanje morala. To je ono što nam treba. Samo, smijem li u službenom promovideu prikazati isječke u kojima glumi preparirani fazan, u kojem Bruno Vešligaj pušta suzu kao u epizodi Esmeralde, a Alen Međić se zalijeva jogurtom? Hoće li ljudi misliti da smo svi ludi? Ma neće. Kuže zezanciju. Nemam dileme oko toga. Svu ozbiljnost pokazujemo svakog dana na poslu, a ovakve stvari sa strane pokazuju da smo ljudi. Da, moram to staviti u promo svakako. Nek' misli tko što hoće. I to smo mi.
No, tko smo zapravo mi? Jasno mi je i samom da smo puno više od onih ljudi koje sam dosad nabrojao. Opet mi to prolazi kroz glavu. Cure i dečki iz sporta i magazina, kojima je posao pet puta teži otkad nema ni utakmica ni koncerata. Tu su i producenti koji uz sve što rade i meni uskoče kad god mi nešto treba. Anamarija, Marijana i Miro. Volim ih. Tu je i silna ekipa iz režije, playouta, svih živih odjela od kojih je svatko prevažan kotačić zaslužan da bi se stroj zvan televizija okretao. A mene još neke dileme muče koje samo pokazuju kako mi je glava prepuna. Ako je Mojmira dio Crvenog tima, a njezin se pas Vučko gotovo svaki dan vidi u kadru, je li onda i Vučko član Crvenog tima? Saberi se. Imaš posla.
Ovo je baš proklet zadatak...
Montiram s genijalcem Tomislavom Lubinom. Samo o njemu bi se dala napraviti priča. Materijala je puno, teško se snaći. Gnjavim Lubosa, a volim ga. Voli i on mene, ali nije mu lako sa mnom. Jesmo li stavili sve? Lubos, ide Idin okret. Zašto mi je tako ozbiljna? Gdje mi je Ruža? Ah, tu je. Gdje mi je Trcol? Šta nije snimljena? Ovo je baš proklet zadatak.
Privodimo ga ipak kraju. Neka moja, jako subjektivna vizija dijela toga što Crveni tim jest. Samo djelić toga. Napravili smo i proširenu verziju s blooperima da je puste navečer u Direktu. Tu mogu ići i one možda preležerne stvari koje neću staviti u glavni promovideo poput otkrivanja kako Dankina kosa vijori jer joj Janko drži ventilator iza glave. Ili Jelenu Pajić i Ivana Vrdoljaka dok u studiju umiru od smijeha kad su fulali čitanje fejk najave za ovaj prilog. Čak se i crvena fleka iza njih razlijepila sa super efektom koji mi je složio grafičar Štef. Lubina stavlja squishy sound effect. Prodano! Volim to što u Direktu čak i teška zezancija može proći.
A prošao je i moj radni dan. Promovideo je gotov i vidjet ćemo sutra jesam li u svojoj ideji uspio. Ne mogu više razmišljati o tome. Smoždio sam Lubosa. Idem doma. Umoran sam, ali ne i tužan kad se sjetim da se i sutra vraćam na posao u nastavak trodnevne šihte. Sutra ću opet u nove pohode s istim tim ljudima s kojima godinama radim, a sad ih odjednom i snimam i o njima pišem. Znam da ćemo u ovo vrijeme izolacije od ostatka kolega, članova obitelji, normalnih priča i normalnog života, jedni druge dizati ako netko malo potone.
Kad me u trenutku i uhvati kriza, sjetim se onog parodijskog kadra u kojem kreće frajerska muzika, a Međić polijeva jogurt po sebi. On me svaki put nasmije i podsjeti na ono što već znam. Da uopće nije loša ova ekipa s kojom sam zaglavio.
