Kako je počela priča policajca s 27 godina staža koji se odlučio na taj veliki sedmodnevni pothvat s ciljem da „dosegne“ svoje granice i „baci pogled“ s 5895 metara nadmorske visine?
Danijel Weiser, policajac je koji je prošao skoro sve poslove u policiji, od pozornika do pomoćnika šefa smjene u policijskoj postaji na Trnju pa sve do Službe organiziranog kriminaliteta. U slobodno vrijeme trenira boks i Ju-Jitsu i to već 10-ak godina.
Prije oko godinu dana, prijatelj Davor s kojim trenira nagovorio ga je da krenu zajedno na planinarenje, ni manje ni više, nego na Kilimanjaro. Misao da se upusti u taj izazov, nije mu izlazila iz glave iako nikada prije nije planinario. On i njegov prijatelj razmišljajući o tom podvigu, učlanili su se u Hrvatsko planinarsko društvo „Runolist“ iz Zagreba s kojim su počeli s pripremama, a uz to samostalno su odradili par izleta na Triglavskom nacionalnom parku i Alpama u Austriji.
Godinu dana prošlo je od ideje do realizacije. Godina je 2019., datum je 25. siječanj. Danijel se nalazi u grupi od 13 ljudi i putuje avionom iz Hrvatske prema Kilimanjaru.
U gradu Moshi koji se nalazi u podnožju planine početna je točka kada shvaćate da je san postao stvarnost. Na leđima ruksak s 9 kilograma najpotrebnijih stvari, a u svakom od njih želja da s početnih 1800 metara nadmorske visine krenu prema zacrtanih 5895 metara nadmorske visine. Sedam dana po 6-7 sati hoda da bi se „pregazilo“ više od 4000 metara nadmorske visine.
Sam ulaz na planinu počinje etapom koja vodi kroz džunglu s ugodnih 20-25 stupnjeva. Ukupno se prelazi šest etapa s dnevno 5 do 10 kilometara. Kako su dani odmicali, planinarenje je postajalo sve zahtjevnije zbog visinske bolesti. Sve je teže hodati i disati na većoj nadmorskoj visini.
Danijelu se javila prva visinska bolest na oko 3000 metara nadmorske visine s laganom glavoboljom koja ga je kasnije stalno pratila. Treći dan na oko 4500-4700 uz bolove u glavi, počela se javljati iscrpljenost, a i noge su postale neposlušne….., no volja je ipak bila jača. Iz tih razloga, grupa se svakodnevno radi aklimatizacije penjanja na višu i spuštala na nižu visinu u kamp na odmor, gdje bi se fizički simptomi ublažili i gdje bi pogled na postignuto i to čarobno mjesto gdje se nalaze dalo odgovor na pitanje: „Mogu li ja to?“.
Zadnji dan, prisjeća se Danijel, bio je najnaporniji. Rano ujutro grupa je krenula sa prebacivanjem iz predzadnjeg u zadnji kamp prije uspona i odmah isti dan u 23 sata krenula na noćni uspon. Tijekom tog uspona na oko 4500 metara nadmorske visine došao je, pomislio je tada, do svojih krajnjih granica. Nastavio je uz pomoć vodiča, odvojen od grupe.
Zadnjih nekoliko stotina metara. Noge klecaju. Glava hoće, ali tijelo je iscrpljeno zbog visinske bolesti. Uz pomoć štapova…, metri postaju kilometri. Tada, odjednom se pred samo svitanje ukazuje prva točka na vrhu – Stela Point. Ostatak puta do samog vrha ima još samo jedan kilometar blagog uspona. Do tada je Danijelu svašta prolazilo kroz glavu, borio se sa samim sobom, mislio na obitelj, sina, kćer, a ujedno osjećao uzbuđenje i ponos. I tada oko 6.30 sati ujutro, na samo svitanje dana dolazak na cilj. Uhuru Peak, vrh na visini od 5895 kilometara nadmorske visine. Osvojeno!
