Zagrebačku nastavnicu gitare Maju Belko životni put odveo je u Belgiju. Maja trenutno živi u gradu Gentu, no prvotno je otišla u glavni grad pokrajine Flandije, Antwerpen.
"Moj prvi odlazak u Belgiju bio je preko programa za razmjenu kulturnih iskustva - Au pair. Au pair je mlada osoba koja odlazi u drugu zemlju čuvati djecu nekoj od obitelji koja sudjeluje u navedenom programu te za zauzvrat dobije smještaj, hranu, osiguranje i džeparac. S obzirom na to, moj put je bio nešto drugačiji od tipičnog emigriranja jer sam već unaprijed imala sve osigurano, no to ne znači da mi je početak bio manje zanimljiv ili pak stresan", ispričala je portal Naši ljudi.
U Belgiju se preselila prije nešto više od dvije godine. Zašto baš tamo? "Jer je to jedna izuzetno ekonomski stabilna zemlja i samo je sat i pol avionom udaljena od Zagreba što mi je dalo osjećaj sigurnosti da se uvijek mogu vratiti kući ako ne uspijem. Osim toga, po prirodi sam jako otvorenog uma, tolerantna i optimistična tako da je tmurna, negativna i zatvorena atmosfera u Hrvatskoj nešto što meni nikada nije odgovaralo. Htjela sam vidjeti ima li istine u svemu što nas se uči u Hrvatskoj o životu, da je teško, nepravedno, “kako je tako je, stisni zube i radi što se od tebe očekuje”. I naučila sam da definitivno nije istina!", opisala je Maja svoje iskustvo.
Prije dvije godine Hrvatima u Belgiji je trebala radna dozvola, što je rezultiralo težim pronalaskom posla. Cjelokupni proces oko prikupljanja papirologije priuštio je Maji veliki stres te tako navodi da joj je to bilo najteže životno iskustvo. Uz to navodi kako je danas puno lakše jer radna dozvola Hrvatima više nije potrebna.
"Za dozvolu boravka duljeg od tri mjeseca svi stranci moraju ili
imati posao ili partnera koji ih mogu financirati. Na sreću,
ovdje svatko tko želi raditi i dobije posao. Naravno, ne posao iz
snova, no svakako ima jako puno prilika. Posebice je dobro onima
koji pričaju flamanski jezik. Flamanski jezik dijalekt je
nizozemskog jezika i potpuna je mješavina svih germanskih jezika
s primjesom francuskog. Moram se pohvaliti, ja sam ga uspjela
svladati nakon svega šest mjeseci učenja", kaže za portal
Naši ljudi.
Zahvaljujući tome što tečno govori flamanski jezik, Maja se
uspjela zaposliti u jednom dućanu u kojemu radi već godinu
dana.
"Radim 26 sati tjedno, 5 dana u tjednu i od toga živim život koji se u Hrvatskoj smatra luksuznim. Plaćam sve račune, kupujem sve što mi se svidi, putujem po cijeloj Europi i još uz to svaki mjesec ostavljam od 150 do 200 eura na štednju. Za usporedbu, moja plaća prodavačice u dućanu na pola radnog vremena je jednaka plaći liječnika koji radi puno radno vrijeme u Zagrebu. Uz to, u Belgiji većina firmi daje 14 plaća godišnje - jednu dodatnu plaću u lipnju za godišnji odmor te još jednu dodatnu plaću kao božićnicu."
Cijene najma su dosta visoke i kreću između 600 i 1.000 eura. Zbog toga ovdje skoro svi samci žive s cimerima. U jednakoj situaciji je i Maja te dijeli stan s dvije cimerice. Njoj to izuzetno odgovara, ne samo zbog financijskih razloga, nego se tako osjeća manje usamljeno jer uvijek ima nekoga za razgovor.
"Kvaliteta života ovdje je neusporediva s onom u Hrvatskom. Kada kažu da je Belgija 50 godina naprednija od Hrvatske, stvarno ne lažu. U svim ustanovama nema čekanja, ambulante i bolnice su im opremljene i fantastično uređene, ljudi putuju, imaju po nekoliko hobija, umirovljenici si mogu priuštiti sve. Osim najamnine, sve cijene su iste ili čak niže od onih kod nas, a zamislite to u odnosu na belgijsku plaću."
Maja uočava razliku u flamanskom i valonskom mentalitetu te joj to osobno ne odgovara. Izuzetno su pristojni i pristupačni, no nakon nekog vremena vidite da to nije iskreno. Njihov najveći strah je da nekoga ne povrijede tako da sve uvijek treba čitati između redaka.
Najveći kulturni šok koji je Maja doživjela bilo je njihovo (ne)održavanje higijene. Tim normama Maja se nije prilagodila, a misli i da nikada neće.
"Kod njih je izrazito uočljiv manjak higijenskih standarda.
Pranje ruku prije jela je kod njih nepoznanica, u kući uvijek
hodaju u cipelama, ne tuširaju se svaki dan. Čak i doktori ne
nose kute i rukavice. Ovo svim Hrvatima zvuči kao horor, ja sam
se naviknula, no ne i prilagodila. Na kraju krajeva, jako su
zdravi pa možda i mi u Hrvatskoj malo pretjerujemo s time."
Još jedna uočljiva razlika je i cijenjenost diplome. U Belgiji to
nije na prvom mjestu, više gledaju marljivost i kreativnost.
"Svakim danom sve više uviđam da fakultetska diploma nije nimalo
bitna stavka ako se sposobni i znate iskoristiti svoje vještine.
Većina istinski uspješnih ljudi s ogromnim karijerama koje sam
ovdje upoznala imaju završenu samo srednju školu."
U Hrvatsku odlazi jednom do dva puta godišnje, a osim dragih ljudi, nedostaje joj naša klima i sunce. Povratak u Lijepu našu definitivno joj nije u planu sve dok joj se ne ponude isti životni uvjeti kakve ima ovdje, a na žalost, Maja misli da se to neće skoro ostvariti.
Pročitajte cijelu njenu priču na portalu Naši ljudi
