Svi smo igrali kamen, škare, papir, ali znate li kako je nastala? Priča je fascinantna

Gotovo da ne postoji osoba koja nije barem jednom u životu upotrijebila jednostavne pokrete šake kako bi riješila neku bezazlenu dilemu: tko će prvi igrati, tko će oprati suđe ili tko će uzeti posljednji komad pizze.

Igra kamen, škare, papir univerzalni je jezik za rješavanje sporova, jednostavna u svojoj biti, a opet dovoljno kompleksna da ima svoj svjetski dan koji se obilježava upravo 27. kolovoza.

No, iza ove naizgled trivijalne dječje igre krije se bogata povijest koja seže više od dva tisućljeća u prošlost, od carskih banketa u drevnoj Kini do aukcijskih kuća koje su o pobjedniku odlučivale sudbinu umjetnina vrijednih milijune dolara.

Korijeni u carskoj Kini

Iako se Japan često pogrešno navodi kao kolijevka igre, prvi pisani tragovi vode nas u Kinu za vrijeme dinastije Ming. Književnik Xie Zhaozhe u svom djelu "Wuzazu", napisanom oko 1600. godine, opisuje igru pod nazivom "shoushiling" ("zapovijed rukom") i navodi kako njezini korijeni sežu sve do dinastije Han, koja je vladala od 206. godine prije Krista do 220. godine poslije Krista. Tadašnja verzija bila je znatno složenija od današnje.

Uključivala je razne geste prstima koje su predstavljale, primjerice, "tigrova prsa", "borove korijene" ili "skrivenu sovu", a igrala se kao popularna igra ispijanja na gozbama generala i visokih dužnosnika.

Iako točna pravila te drevne igre nisu sačuvana, princip nadjačavanja jednog simbola drugim postavio je temelje za ono što će kasnije postati globalni fenomen.

Foto: Generirao UI

Japanska evolucija: Od zmija i žaba do jankena

Prema pisanju brojnih stranica, tijekom 17. stoljeća, igra je iz Kine prešla u Japan, gdje je doživjela pravu renesansu i transformaciju. U Japanu su se razvile brojne igre gestama rukama, zajednički poznate kao "sansukumi-ken", što u prijevodu znači "igre šakama trojice koji se boje jedan drugoga".

Jedna od najranijih verzija bila je "mushi-ken" ili "igra kukaca", izravno preuzeta iz Kine. U njoj je palac predstavljao zmiju, kažiprst žabu, a mali prst puža golaća. Logika je bila jednostavna: zmija jede žabu, žaba jede puža, a puž truje zmiju.

Postojale su i daleko teatralnije inačice. U igri "kitsune-ken", igrači su koristili cijelo tijelo. Natjecali su se simboli lisice (koja u japanskom folkloru ima natprirodne moći), seoskog poglavara i lovca.

Lisica nadmudruje poglavara, poglavar ima vlast nad lovcem, a lovac puškom ubija lisicu. Ova igra bila je toliko popularna da je postala pravi gledateljski sport, s profesionalnim natjecanjima i sucima. Ipak, verzija koja je osvojila svijet nastala je krajem 19. stoljeća.

Poznata kao "jan-ken", standardizirala je tri danas svima poznata simbola: kamen (guu), papir (paa) i škare (choki). Njezina jednostavnost i intuitivna pravila osigurali su joj put izvan granica Japana.

PA TI SOLIRAJ /

Dočekali ste 25., a još niste u braku? U Danskoj to kažnjavaju nasred ulice i nema vajde od policije

Širenje na Zapad i mit o francuskom grofu

Početkom 20. stoljeća, zahvaljujući pojačanim kontaktima Japana sa zapadnim svijetom, "jan-ken" je počeo svoje globalno putovanje. Novinski članci iz tog doba svjedoče o iznenađenju zapadnjaka ovom "egzotičnom" japanskom igrom.

Washington Herald ju je 1921. opisao kao metodu "kineskog kockanja", dok je britanski The Times 1924. pisao o mediteranskoj igri zvanoj "zhot", za koju se kasnije ispostavilo da je zapravo "jan-ken". Francuski naziv "chi-fou-mi" izravna je transliteracija starojapanskih riječi za "jedan, dva, tri".

U Sjedinjenim Američkim Državama igra je poznata i pod nazivom "Rochambeau". Popularna legenda, iako povijesno potpuno neutemeljena, tvrdi da je naziv dobila po grofu de Rochambeau, francuskom generalu koji se borio u Američkom ratu za neovisnost.

Prema mitu, on je igru koristio za donošenje odluka s Georgeom Washingtonom. Međutim, ne postoje nikakvi dokazi za to, a najvjerojatnije objašnjenje jest da je "Rochambeau" samo fonetska prilagodba japanskog izraza "jan-ken-pon" koja se s vremenom ustalila.

Foto: Generirao UI

Više od puke sreće

Iako se kamen, škare, papir doživljava kao igra čiste sreće, profesionalni igrači i znanstvenici tvrde drugačije. Osnovana je čak i Svjetska udruga kamen, škare, papir (World Rock Paper Scissors Association), koja organizira svjetska prvenstva s bogatim novčanim nagradama.

Natjecatelji razvijaju složene strategije, proučavaju psihologiju protivnika i koriste unaprijed definirane serije poteza, takozvane "gambite".

Znanstvenici su analizom tisuća partija utvrdili da ljudi nisu sposobni za istinsku nasumičnost. Primjerice, statistički gledano, muškarci češće započinju s kamenom kao prvim potezom, dok su škare najmanje popularan izbor (igraju se u manje od 30 posto slučajeva).

Vrhunac tehnološkog pristupa igri demonstrirali su istraživači sa Sveučilišta u Tokiju, koji su 2012. godine stvorili robotsku ruku koja pobjeđuje ljudskog protivnika u 100 posto slučajeva.

Tajna? Robot pomoću kamere velike brzine prepoznaje oblik šake protivnika u milisekundi i odigrava pobjednički potez.