Progoni vještica predstavljaju jedno od najmračnijih poglavlja europske, ali i hrvatske povijesti. Od 14. do 18. stoljeća, diljem zemlje, histerija potaknuta praznovjerjem, neznanjem i osobnim razmiricama dovela je do mučenja i smrti stotina, većinom nedužnih žena.

Iako se često misli da je Crkva bila glavni pokretač, u Zagrebu i drugim hrvatskim kraljevskim gradovima suđenja su se odvijala pred svjetovnim, građanskim sudovima, a optužbe su bile dovoljne da pokrenu stravičan mehanizam nasilja.

SAMO ZA HRABRE /

Najukletija mjesta u Hrvatskoj: Kažu da tamo duhovi nikada ne spavaju, biste li ih posjetili?

Počeci progona i prvi zabilježeni slučajevi

Vjerovanje u vještičarenje i magiju duboko je ukorijenjeno u europskoj tradiciji, no masovni progoni započinju u kasnom srednjem vijeku.

U Hrvatskoj prvi pisani tragovi datiraju još iz 14. stoljeća. Najstariji sačuvani dokument o suđenju vješticama potječe iz 1360. godine iz zagrebačkog Gradeca, kada se spominju Alica i Margareta. Njima je, nakon optužbi, zabranjeno ponavljanje "vještičjih zločina" pod prijetnjom kazne bez daljnjeg suđenja.

Ova praksa nije bila ograničena samo na sjevernu Hrvatsku. Jedan od najstarijih poznatih procesa u Dalmaciji zabilježen je u Šibeniku 1443. godine, gdje se sudilo Mrni i njezinoj kćeri Dobri pod optužbom da su vještice u dosluhu s vragom. Ove rane presude otvorile su vrata stoljećima straha i okrutnosti.

Foto: Shutterstock

Histerija na vrhuncu: Okrutne metode i iznuđena priznanja

Vrhunac lova na vještice u Hrvatskoj događa se tijekom 17. i 18. stoljeća. Dovoljna je bila usmena optužba susjeda, često zbog svađe, ljubomore ili poslovne konkurencije, da bi se pokrenuo sudski postupak. Optužene žene, bez obzira na dob i status, bile bi podvrgnute nizu "testova" osmišljenih tako da je krivnju bilo gotovo nemoguće izbjeći.

Pokus vagom: Vjerovalo se da vještica mora biti lagana kako bi mogla letjeti na metli. Žene sitnije građe stoga su automatski smatrane krivima.

Pokus s hladnom vodom: Optužena bi bila vezana i bačena u rijeku. Ako bi potonula, smatrala se nedužnom (iako bi se često utopila). Ako bi plutala, to je bio "dokaz" da je voda, kao sveti element, odbacuje, te je proglašena krivom.

Pokus suzama: Smatralo se da vještice ne mogu plakati. Ako optužena na zapovijed ne bi mogla pustiti suzu, to je bio znak njezine krivnje.

Vražji biljeg: Optužene su skidali do gola pred sudom i tražili madeže ili druge biljege na koži, koji su se smatrali pečatom samog vraga.

POGLEDAJTE OVAJ VIDEO: Je li prerano za kuglice i lampice već u listopadu? 'Ubili su duh Božića, sve samo zbog love'

Ako ovi "dokazi" ne bi bili dovoljni, slijedilo je mučenje. Koristile su se sprave poput kotača za rastezanje, "vještičjeg stolca" prekrivenog šiljcima ili vijaka za stezanje udova.

Mučenja su ponekad trajala i do 20 sati, sve dok žrtva ne bi priznala sve što se od nje tražilo. U takvim okolnostima, žene su često "otkrivale" imena drugih navodnih vještica, svojih suradnica, čime se krug optužbi i uhićenja širio. Jedan od takvih primjera je Margareta Kuljanka, koja je pod mukama optužila još 32 žene.

Pogubljenja su bila javna, s ciljem zastrašivanja stanovništva. U Zagrebu se jedno od stratišta, poznato kao Zvedišće, nalazilo na križanju današnje Streljačke ulice i Tuškanca.

Osuđenice bi, često slomljenih nogu od mučenja, dovozili na kolima, a sudac bi pred okupljenom masom pročitao presudu, prelomio drveni štap nad glavom osuđenice i predao je krvniku. Kazna je najčešće bila spaljivanje na lomači, ponekad nakon prethodnog odrubljivanja glave.

Foto: Shutterstock

Kraj mračnog doba: Slučaj Magdalene Logomer

Progonima je kraj stao tek u drugoj polovici 18. stoljeća, zahvaljujući carici Mariji Tereziji. Presudan je bio slučaj Magdalene Logomer, poznate i kao Herucina, travarke iz Križevaca. Nju je susjeda Eva Oblačić 1758. optužila da ju je otrovala i da joj se u obliku muhe vrzmala oko glave. Unatoč nedostatku dokaza, Magdalena je podvrgnuta teškom mučenju, nakon čega je sve priznala i osuđena je na smrt.

Vijest o slučaju stigla je do carice, koja je već ranije bila sumnjičava prema načinu vođenja takvih suđenja. Naredila je da se Magdalena Logomer pošalje u Beč. Ondje ju je pregledao caričin osobni liječnik, dr. Gerard van Swieten, koji je utvrdio da su njezine ozljede posljedica brutalnog mučenja, a da su optužbe plod praznovjerja.

Marija Terezija je 23. studenog 1758. osobno potpisala oslobađajuću presudu i poslala Magdalenu kući pod posebnom carskom zaštitom.

Ubrzo nakon toga, donijela je zakon prema kojem je svaku smrtnu presudu za vještičarenje morala osobno potvrditi. Budući da je to značilo dugotrajne i skupe procese s neizvjesnim ishodom, lokalni sudovi su odustali od daljnjih progona.