PERI, DEZINFICIRAJ, PIŠI
Kao da je jučer bio 25. veljače kad se u Hrvatskoj pojavio prvi slučaj zaraze koronavirusom. Dan, po dan i evo uskoro će pedeseti.
Koliko puta smo samo pomislili da bar možemo nazvati VPN 2777 i da isključe i ponovno uključe ovu godinu. Ili da zovemo na VPN 204 da pravimo kako ni jedan program 2020. ne radi. Neki dan smo pričali o breaking newsu koji pamtimo. Pa sam rekla da se sjećam točno gdje sam bila kad su bili teroristički napadi, sjećam se izbjegličkih kriza i poplava i požara i potresa. Svaku godinu pamtim po nečemu. Ova se baš potrudila. Ok, 2020. pokazala si zube.
DAN NA TERENU, ILI VIŠE NJIH...
Ulazimo u Petrovu bolnicu nakon potresa. Mjere nam temperaturu, popunjavamo obrasce. Ulazimo u sobu gdje su samo utičnice. Objašnjavaju, tu su bili inkubatori. Najmanja beba imala je tek 500 grama. Sada ondje nema ništa. Goli zidovi s pukotinama koji bi vrištali da mogu. Hodamo dalje. Soba s dječjim krevetićima, velika rupa na zidu. Objašnjava mi medicinska sestra da su baš to jutro djeca bila s majkama, a ne u toj sobi. Ne želi ni razmišljati što bi bilo da je bilo drukčije.
Brojimo dane. Radna tri, tri neradna. I tako u krug. Pressice stožera. Ista lica već danima. Nove informacije, nove mjere. Ta garaža u Nehajskoj... Kad nisam na poslu u 14:00 sati kao da sve utihne. Čujem u svojoj zgradi kroz otvorene prozore kako su pressice Stožera pojačane. Odjekuju glasovi. Broj oboljelih, onih na respiratoru, umrlih, izliječenih. Svaki dan.
Nekad je toliko informacija u glavi koje želim i ne želim znati. Sve je drukčije. Odlasci na terene. Nema rukovanja. Dezinficiraj ruke prije, dezinficiraj ruke poslije. Desna izgleda grozno, lijeva se drži. Svaki dan želimo donijeti nešto novo, nešto drukčije. Zovemo, trudimo se. Još dok korona nije ni došla u Hrvatsku, znalo se da će biolog Ivan Christian Kurolt znati prvi. Od tada pa do danas radi u dugim smjenama. Dogovorili smo ga kao gosta za javljanje uživo. I baš taj ponedjeljak mu je bio slobodan. Lokaciju smo dogovorili kompromisno. Odgovarao mu je park pokraj RTL-a. To je teren na koji smo snimatelj i ja prošetali i isto tako se vratili s opremom nakon livea natrag. Imali smo live na livadi. Takva su vremena.
NA PRVOJ CRTI
Bolnice i opet bolnice. Odlazimo ovaj put u Vinogradsku. Ista procedura; gdje ste bili, jeste li bili s nekim tko je zaražen, tko je u samoizolaciji, tko ima temperaturu. Na sva pitanja odgovaramo negativno u nadi da i mi takvi ostanemo.
Svi nose maske. Moj sugovornik mi kaže da zašto snimanje baš danas jer se nije obrijao. Onda se sam nasmijao jer je shvatio, pa imam masku. Baš je svejedno. I oni rade u timovima. Spremni su za najgore scenarije.
STOŽERI SVAKI DAN
Od Osijeka do Dubrovnika. Izmjenjuju se lica pred mikrofonima. Kolege dopisnici valjda su prvih dana imali pun mobitel njihovih fotografija koje sam im slala: Nikolina, tko je ovo? Tine, tko je ovaj? Naučila sam ih sad. Pregledavanje i preslušavanje lokalnih stožera, trči na nacionalni. Složi prilog, dezinficiraj ruke, dezinficiraj misli.
Trči
na live. Svaki dan gost i minute pitanja i odgovora koje sve
zanimaju. Mi toliko pitamo, a oni toliko odgovaraju i onda se
opet pitanja nađu. Neka nova. Koja do sad nismo čuli. Dobivam ih
u inbox od gledatelja; Poštovana, pitajte ih prenose li komarci
virus? Pitajte ih zašto je ovoliko propusnica? Recite im ovo,
recite im ono. Donosimo vijesti, pitamo za gledatelje.
Informiramo. Naš posao je uvijek važan i odgovoran, ali u ovoj
krizi znamo da se posebno prati. Zato smo tu. Na terenu. Svaki
dan. I ne bojim se koronavirusa. Pazim se. Znate, kako svi na
pressicama stojimo na udaljenosti. E, pa ponekad na terenu
poželim viknuti Crna kraljica jedan, dva,
tri.
Ne garantiram da neću.
