"Kakav si ti s visinom?", pita me urednik Borna Keserović nakon što mi je odobrio prilog tog dana. "Uh, ja ti imam paničan strah od visine", pokušam uvaliti dalmatinski blef koji je trajao niti tri sekunde, dok Ana Brdarić nije pogledom uhvatila kako mi usna trza pred smijeh. "E, super! Sutra imamo neku akciju skidanja dimnjaka oštećenog potresom, mogao bi ti to odraditi."
U 8 sati ujutro snimatelj Saša i ja bili smo na lokaciji pred renoviranom zgradom bivšega Gradskog kupališta na kojoj je šest tona težak dimnjak prijetio ukućanima. Maska na licu, gumene rukavice, mikrofon na pecaljku, svi na distanci. Upoznali smo se s ekipom koja će ukloniti dimnjak. Pitam ih za akcijski plan, da prema tome Saša može isplanirati kako će što bolje snimiti. "Gore idete u košari?", pitam penjača Marka, no on odmahuje glavom. "Dimnjak je nestabilan, košara previše vibrira, mogao bih pasti. Ja ću se konopcem privezati za kran i spustiti se do njega".
Dimnjak je poletio u nebo kao da je od papira
U prvi trenutak mislio sam da me zafrkava. Ali zaista, čovjek se penjačkim konopcima vezao za kuku krana koji ga je onda podignuo na tridesetak metara i prenio do dimnjaka. Marko je nogama obujmio ogroman stup i, viseći o tankom konopcu, počeo spretno omotavati gurtne oko dimnjaka. Okupljeni susjedi na tlu u tišini su zaprepašteno gledali kako čovjek plete konopce oko dimnjaka. Nakon pola sata Marko se spustio na krov i dao signal Mladenu u kabini dizalice. Sad je sve na njemu. Šest tona težak dimnjak poletio je u nebo kao da je od papira, bez pilanja, razbijanja i odvajanja. Dakle, doslovno je bio samo naslonjen na konstrukciju dok Zagreb svakog dana drmaju slabi potresi. Zamislite kolika je to opasnost bila.
Dobro je prošlo, dimnjak je sigurno spušten na oduševljenje čovjeka čija je obitelj živjela u zgradi. Vidi čuda, pa to je Sandi Cenov! Dođem do njega i kažem snimatelju "Saša, znaš li ti da je ovaj čovjek sudionik svake moje rođendanske proslave već 15 godina?". U tom trenu ne znam je li više bio zbunjen Sale ili Sandi. Naime, rođendan mi je na Božić, na taj dan u mom Splitu radi samo jedan klub, a u tom klubu svakog Božića pjeva upravo Sandi. Dakle, potreba i nemogućnost izbora spojile su me s ''Čovjekom bez imena'' koji pjesmom prosi.
'Ovo je katastrofa!'
No, vratimo se akciji. Nakon Sandijevog dimnjaka ekipa je krenula skidati drugi, manje opasni dimnjak na susjednoj zgradi. Do njega idu košarom, a priliku za intervju na 30 metara visine ovaj reporter ne propušta. Dok nas dizalica podiže uvis, razmišljam: Pa dobro, trese se ova košara, jedva smo stali nas dvojica unutra, malo škripi, drma, ali O. K., valjda je sigurno. Oko dvadesetpetog metra pitam Marka koliko je ovo sigurnije od prethodne akcije konopcem. A taj iskusni penjač mrtav-hladan ispali: "Ovo je katastrofa! Na konopcu ja kontroliram situaciju i osiguran sam. A ovdje i ti i ja ovisimo o nekom Peri koji je vario, pa možda je dobro zavario, a možda i nije". E, dobro, meni dosta! Mladene, spuštaj nas na čvrsto tlo, može Marko srediti dimnjak i bez mene.
