U drevnoj Mezopotamiji, pomrčina Mjeseca smatrala se napadom na samog kralja. Budući da su njihovi astronomi mogli s velikom preciznošću predvidjeti pomrčine, poduzimali su drastične mjere. Pravi kralj bi se sakrio, a na njegovo mjesto postavio bi se privremeni, "zamjenski" kralj, obično netko beznačajan ili osuđenik. Ta bi osoba preuzela na sebe sav gnjev bogova, a nakon što bi opasnost prošla, pravi bi se vladar vratio na prijestolje.