Svjetski je dan grofa Drakule i vrijeme je da naučite što vampirizam izravno veže uz Hrvatsku

Ako iz priče izuzmemo tek poneka plemena iz zabačenih dijelova svijeta, vjerojatno ne postoji čovjek koji makar jedanput u životu nije čuo za grofa Drakulu i kroz priču o njemu naučio ponešto o vampirima i vampirizmu.

Drakula je u popularnoj kulturi zaživio zahvaljujući irskom autoru Bramu Stokeru, koji je danas najpoznatijeg vampira planeta čitateljima predstavio u istoimenom romanu davne 1897. godine.

I doista, transilvanijski grof sve otad straši ljudi, a koliko je i dalje popularan, možda najbolje govori činjenica da se i danas o njemu snimaju novi filmovi, među posljednjima onaj koji je potpisao slavni francuski redatelj Luc Besson.

Iza priče o transilvanijskom grofu stoji višegodišnji i mukotrpan rad jer je Stoker proveo puste godine u istraživanju tematike te je pritom stvorio stotine stranica bilješki koje su uključivale sažetke poglavlja i detaljne nacrte radnje. 

Te bilješke, danas pohranjene u Rosenbach muzeju u Philadelphiji, otkrivaju evoluciju romana te je itekako važno naglasiti da su prvotni nacrti smještali radnju u Štajersku, dok se Stokerov originalni vampir zapravo "Grof Wampyr".

Drakula uopće nije koncipiran na vlaškom knezu!

Jedna od najraširenijih zabluda vezanih uz roman jest da je lik grofa Drakule temeljen na vlaškom knezu Vladu Tepešu. Iako je ta veza postala općeprihvaćena, Stokerove bilješke reći će vam sasvim drugačiju priču.

Naime, tijekom boravka u Whitbyju, osmog kolovoza 1890. godine, posjetio je lokalnu knjižnicu te je pronašao knjigu Williama Wilkinsona koja je opisivala povijest kneževina Vlaške i Moldavije.

U njoj je naišao na spomen vlaškog vladara iz 15. stoljeća po imenu Vlad Tepeš, poznatoga po svojoj okrutnosti i nadimku Drakula.

U bilješci je stajalo da Drakula na vlaškom jeziku znači vrag, što je Stokeru poslužio tek da svom vampiru da savršeno ime.  

Iako je Vladova krvožedna reputacija bila intrigantna, Stokeru je poslužila tek da spomene Tepešovu bitko s Turcima, međutim njegovo je ime više postalo sretna okolnost nego temeljna inspiracija za lik. 

Odakle uopće vampiri?

Oxfordski rječnik engleskog jezika pripisuje prvu upotrebu riječi vampir eseju pod nazivom Putovanja tri engleska gospodina napisanom 1734. i objavljenom 1745. godine, iako je već postojala pisana dokumentacija iz 1725. godine, kada su austrijski dužnosnici izvijestili o srpskoj tradiciji iskapanja zakopanih leševa i "ubijanja vampira".

Međutim, predaja o vampirima seže još dalje u prošlost te je igrala veliku ulogu u narodnim pričama diljem srednje i istočne Europe.

Sama riječ vampir i danas je nepoznatog podrijetla, a jedna teorija povezuje je sa staroruskom riječi upir, koja se spominje kao imenica u srednjovjekovnom ruskom tekstu Riječ svetog Grigorija. 

Međutim, Oxfordski rječnik zanemaruje spomen prve tiskane knjige koja opisuje prakse vampira - Slava Vojvodstva Kranjske, objavljene 1689. godine. 

Autor te knjige bio je Johann Weikhard Freiherr von Valvasor, slovenski aristokrat koji je živio u tadašnjem Habsburškom Carstvu.

Valvasor, polihistor, izdavač, znanstvenik i etnograf, zapravo je bio taj koji je napisao ono što se danas čini kao prvi tiskani tekst o vampirima, a upravo je taj tekst, baš kao što to u svom istraživanju potvrđuje i Observer, izravno ili indirektno, poslužio kao inspiracija za "pravila vampirizma" koja je Bram Stoker utemeljio u romanu Drakula iz 1897. 

Valvasora je zanimalo prepričavalo folklora i tradicija svoje domovine, pa je tako zabilježio i priču o istarskom vampiru po imenu Jure Grando, te vrlo raširena teorija kaže da tradicije o vampirskoj mitologiji, posebno kako se vampir može ubiti, dolaze izravno iz njegovih tekstova. 

Tko je bio Jure Grando?

Jure Grando, poznat i kao Giure Grando na talijanskom, jedinstvena je figura u europskoj i lokalnoj folklornoj povijesti te se i danas smatra prvim dokumentiranim vampirom u Europi.

Jure Grando rođen je 1579. godine u Kringi, malom selu u središnjoj Istri. Njegovo pravo prezime glasilo je Alilović, ali je zbog impozantne građe dobio nadimak Grando (talijanski "grande" - velik).

Zna se da je bio oženjen Ivanom s kojom je imao dvoje djece, Anu i Nikolu. Živio je običnim životom sve do smrti 1656. godine, kada počinje legenda o njemu kao vampiru.

Početak legende

Prema lokalnim vjerovanjima, Grando je postao vampir jer nije bio pravilno pokopan i iz tog su se razloga, ubrzo nakon njegove smrti, u selu su počeli odvijati čudni i zastrašujući događaji.

Stanovnici Kringe počeli su prijavljivati neobične pojave. Noću bi se čulo kucanje na vratima kuća, a sljedećeg dana netko iz te kuće bi preminuo. Grandova udovica Ivana posebno je patila - tvrdila je da ju je vampir posjećivao i silovao noću jer je smatrao da ona i dalje mora izvršavati bračne dužnosti.

Taj teror trajao je punih 16 godina. Stanovnici Kringe živjeli su u stalnom strahu, a Jurina djeca, Ana i Nikola, pobjegli su u Italiju kako bi pronašli sigurnost.

Situacija je postala neizdrživa i lokalni stanovnici odlučili su poduzeti drastične mjere.

Pokušaji uništenja vampira

Lokalni svećenik, otac Giorgio, pokušao je riješiti taj problem tako što je održao misu na Jurinom grobu u nadi se da ga će to spriječiti od daljnjih posjeta i donijeti mir selu. No, jedne se noći otac Giorgio se, tako barem kaže predaja, suočio licem u lice s vampirom.

Podigavši križ ispred lica, uzviknuo je: "Pogledaj Isusa Krista, vampiru! Prestani nas mučiti!" nakon čega je vampir počeo plakati i pobjegao na groblje.

Godine 1672., devetero hrabrih seljana odlučilo je stati na kraj tom teroru. Predvođeni prefektom Mihom Radetićem, otišli su na groblje naoružani bakljama i raspelom.

Otvorili su Grandov lijes i navodno se suočili s netaknutim i nasmiješenim lešom. Neki su se prestrašili i pobjegli, ali prefekt Miho ih je uvjerio da se vrate.

Svećenik je stao nad otvorenim grobom, podigao raspelo i rekao: "Pogledaj, štrigune, i svjedoči Isusu Kristu koji nas je izbavio od zla i umro za nas. A ti, štrigune, ne možeš imati mira", rekao je.

Zatim je počeo izgovarati molitve egzorcizma dok tijelo nije krenulo roniti suze.

Dramatični završetak

Tada je družina pokušala probosti Grandov trbuh kolcem, ali on je odskakivao od otvrdnulog leša.

Na kraju je lokalni stanovnik Stipan Milašić zamahnuo sjekirom i odrubio tijelu glavu. Grando je ispustio strašan krik, a krv je šiknula iz njegovog vrata i ispunila cijeli grob. Muškarci su brzo zapečatili grob i otišli. Taj čin konačno je donio mir Kringi gdje Grandov duh više nikada nije viđen.

Eto, tu priču zabilježio je i Valvasor u spomenutom djelu Slava Vojvodine Kranjske i sve govori u prilog tome da je, izravno ili indirektno kroz dajnje predaje, stigla i do Stokera dok je punih sedam godina pravio bilješke i spoznaje o vampirima.

Whitby kao inspiracija

Inače, kada smo se već vratili na Stokera, kažimo i to da se ključan trenutak u nastanku romana odbio u ljeto 1890. godine, kada je Stoker, na preporuku Henryja Irvinga, stigao na odmor u spomenuti engleski primorski gradić Whitby. 

Atmosfera tog mjesta ostavila je na njega neizbrisiv trag. Vjetrom šibana obala, dramatične ruševine drevne opatije koje su dominirale vizurom grada, crkva okružena grobljem na vrhu litice i šišmiši koji su je nadlijetali pružili su Stokeru savršenu, autentičnu gotičku pozornicu.

Šetajući strmim ulicama i penjući se uz 199 stepenica do crkve Svete Marije, Stoker je upijao detalje. Zapisivao je imena s nadgrobnih spomenika, od kojih je ime "Swales" kasnije dao prvoj Drakulinoj žrtvi u Whitbyju. 

Tom prigodom je čuo i priče lokalnih pomoraca i saznao za brodolom ruskog broda Dmitrij, koji se pet godina ranije nasukao na obali s teretom pijeska.

U romanu je taj događaj pretočio u dolazak broda Demeter iz Varne, koji na obalu Whitbyja donosi grofa Drakulu, kutije s njegovom rodnom zemljom i neopisiv užas.