Kakva atmosfera vlada u Hrvatskoj, koliko smo kao društvo izgubljeni, najbolje pokazuje nogomet. Nogomet je, da se razumijemo, lakmus papir svakog društva. Uređene zemlje imaju zakone, službe i policiju koja se bavi da se ti isti zakoni uređene države i poštuju. U državi kojom vlada nered, u neredu je sve, od ureda predsjednice, državnih institucija, sudstva, pravosudnih organa, do ulice, komentar je IveAnića za Splitskidnevnik.rtl.hr, a u nastavku vam ga prenosimo.
U sudačkoj nadoknadi utakmice na Poljudu između Hajduka i Rijeke, jedan maskirani navijač sa sjeverne tribine uletio je u teren s namjerom da se fizički obračuna sa sucem MarijemZebecom.
Službe, rijetko policija, takve usijane glave ili golišave aktiviste brzo sklone i oni u pravilu imaju sudsku, doživotnu zabranu ulaska u stadion koja se striktno provodi. No, to se događa u uređenim zemljama u kojima policija rijetko ima takvu vrstu posla, redarske službe koje su plaćene imaju ovlasti i dužnost da te i takve sklone, odvedu i maknu iz fokusa u što kraćem vremenu.
U što kraćem vremenu.
Navijači su ponos svakog nogometnog kluba bilo gdje u svijetu, sport i nogomet najvažnija su sporedna stvar na planetu, a navijačke skupine se trude i natječu u iskazivanju ljubavi, odanosti i odricanju, kako svog vremena i sredstava, za svoj omiljeni klub.
U Republici Hrvatskoj nogometni klubovi su taoci navijača, navijačke skupine koji ili kontroliraju ili diktiraju politiku kluba. “Ljubavi”, koje su im puna usta, odavno ne stanuje u navijačkom miljeu, iako se kunu u nju. Klubovi, u ovom slučaju konkretno Hajduk, egzistiraju i na aparatima su, isključivo zbog navijača, koji ih “drže” na životu svojim fanatizmom.
No kakvu cijenu te “ljubavi” plaćaju klubovi, a i mi svi kao društvo? Koliku cijenu plaćamo ? Vjerovali ili ne, Hajduk svoje redare plaća 150 kuna.
Pitali smo jednog od zaštitara zašto nije reagirao kada je maskirani navijač upao u teren sa metalnom palicom, na što je odgovorio:
“Pa nisam lud da nešto poduzimam!”
Navijači u njegovoj ulici dobro ga poznaju, znaju gdje živi, a u najgorem slučaju, znaju mu parkirani automobil pred kućom, koji će pod okriljem mraka nastradati ako on bude revno obavljao svoj posao.
To je recimo cijena koju plaća nogometni klub. Cijena koju plaćamo svi mi, naše društvo je u strahu, strahu kojeg se ne možemo riješiti tek tako, jer nogometni navijači, ulica, nisu fiktivna opasnost, već ona realna, od koje nas ni policija ne može zaštititi.
Na upit policajcu zašto nije reagirao, dobili smo odgovor kako on ima djecu, djecu koju navijači u njegovoj ulici jako dobro poznaju i kako se time bavi specijalna policija koja dolazi iz drugih gradova upravo radi takvih stvari, da ih se ne prepozna na ulici.
Upućeni u Torcidi kažu da navijači imaju takvu vrstu “kamikaza” koji ionako odlaze iz zemlje, idu kao pomorci na brodove ili ih ne zanima nogomet. Takvim “kamikazama” navijači se koriste ako žele društvu poslati poruku. A Torcida je definitivno poslala svoju poruku. Mladić oboružan palicom, naime, nije imao namjeru da se vrati na tribinu, a mogao je.
Zaštitari, redari, nisu imali ni u primisli da ga bace na zemlju, oduzmu mu metalnu palicu, ili izvedu sa stadiona što im je posao. Mladić sa metalnom palicom mirno se šetao pokazujući svima “tko su gazde” u ovoj zemlji i tko su oni kojima nitko ne može ništa. Ako ste se pitali što rade službe, huligan na terenu dao vam je odgovor svojom mirnom šetnjom među sucima i igračima, službe se jednostavno – boje.
