Hrvatska reprezentacija je uspjela! Ponovno su reprezentativci jedne male zemlje napravili čudo kojem se divi cijeli svijet. Pobijedili smo veliki Brazil usprkos najavama, procjenama i predviđanjima stručnjaka diljem svijeta.
Sve su nas učinili ponosnima i ujedinjenima. Ponovno, nakon četiri godine, slavimo uspjehe te zaboravljamo na probleme koje nosi svakodnevnica i divimo se herojima, jer to naši reprezentativci zaista jesu. Izbornik Dalić posebna je priča – njegov entuzijazam, emocije, poistovjećivanje s narodom, sve što je učinio od trenutka preuzimanja reprezentacije, vrijedno je divljenja.
Jura je odigrao utakmicu života za Hrvatsku. Strpao je u džep Viniciusa.
Taktički zahtjevi bili izuzetno postavljeni
Razmišljajući o samoj utakmici, početnih 11 koje je izbornik poslao na teren bili su najbolji izbor za ovog protivnika, taktički zahtjevi bili su izuzetno kvalitetno postavljeni, statistika na kraju utakmice bila je na našoj strani u posjedu lopte, pretrčanim kilometrima i u konačnici onom najbitnijem, samom rezultatu.
Ali mi je za ovakvu utakmicu, koja je zapravo puno više od utakmice i koja simbolizira daleko više od jedne pobjede, sve to nekako u drugom planu. Svi statički pokazatelji i taktičke analize.
Puno zanimljivije su mi priče koje su dovele do ovakvog ishoda. Što je sve izbornik Dalić prošao, koliko zahtjevnih trenutaka kako bi postao izbornik reprezentacija, a isto tako i na svom izborničkom putu. Svi su naši igrači odrastali u manje ili više zahtjevnim okolnostima kako bi došli do svega ovoga čemu se danas divimo. Svi naglašavamo tehničku kvalitetu, mentalnu i fizičku snagu, gard koji pokazuju na terenu, sve ono što čini kvalitetu koju prepoznajemo u našim reprezentativcima.
Samo oni znaju što su sve prošli
Međutim, samo oni znaju što su sve prošli kako bi doživjeli ovakav uspjeh, što ih je sve po putu gradilol kako bi postali ovo što su sada na terenu. Svi znamo životne priče Modrića, Lovrena, Perišića, koliko je taj put bio težak, životno i nogometno. Što je sve prošao Juranović kako bi odigrao ovakvu utakmicu ili Livaković koji je izrastao u apsolutnog heroja nacije…
Imao sam sreću što sam na samom početku svoje trenerske karijere preuzeo pionire Hrvatskog Dragovoljca, '92. godište, s kojima sam proveo dvije godine. Među svim dječacima isticao se jedan igrač visok 156cm, imao je 49 kg i bio među najsitnijim igračima u generaciji. Primijetio sam kako izuzetno dobro čita igru, donosi kvalitetne odluke u igri, s loptom u nogama čini razliku na terenu, ima izvrstan trkački potencijal i mentalitet pobjednika. Snagom volje i neustrašivim pristupom uspijevao se nametnuti fizički jačim igračima.
Broz svakodnevno gradio svoj način igre
Na poziciji središnjeg veznog igrača, s kapetanskom trakom na ruci, svakodnevno je gradio svoj način igre. Tijekom te dvije godine, njegov ga je djed svakodnevno vozio na treninge iz malog mjesta Okuje pored Velike Gorice, u kojem su živjeli. I strpljivo ga čekao da završi trening kako bi ga odvezao kući. Iz dana u dan, bez iznimke i bez obzira na vremenske uvjete.
Jednom su se javili kako će kasniti na trening jer su se teško probijali kroz snijeg, a ralica do Okuja još nije stigla. Malo su kasnili, ali su ipak stigli, probili su se kroz nemoguće uvjete kako dječak ne bi propustio trening. Riječ je o Marcelu Brozoviću, već godinama jednom od stožernih igrača reprezentacije.
Ovo je pobjeda svih
Siguran sam kako su se svi naši reprezentativci na jednak ili sličan način probijali kroz 'snijeg' kako bi odradili trening, prolazili kroz bezbroj teških situacija kako bi došli do razine da mogu odigrati ovakvu utakmicu i prezentirati sve one gore navedene faktore bitne za uspjeh. I svi su oni pored sebe imali roditelja, djeda, baku ili nekog drugog tko je živio za njihov uspjeh.
Ovo je pobjeda svih naših reprezentativaca, svih onih koji su bili uz njih po tom zahtjevnom putu i dokaz kako je u sportu sve moguće.
Bravo Vatreni!
