Željeli smo otići u Herning, željeli smo gledati završnicu Svjetskog prvenstva. I jesmo. Najprije rukometni triler između Njemačke i Francuske u kojem je Nikola Karabatić u posljednjoj sekundi utakmice s devet metara zatresao mrežu i Francuskoj donio broncu. A nakon toga finale kakvo nitko nije očekivao. Domaćini Danci potpuno su nadigrali nemoćne Norvežane. Jyske Bank Boxen Arena doslovno se tresla, navijači su slavili povijesni, prvi naslov svjetskog prvaka, a s njima je euforična bila i kraljevska obitelj. Navijalo se od prve do zadnje minute, slavio se svaki gol i svaka obrana. I da, bilo je nemoguće pronaći navijača koji na sebi nije imao danski dres, navijačku majicu, šal, kapu. Arena se sinoć crvenila od ponosa. Dan ranije, na istom tom terenu, Hrvatska se borila za 5. mjesto. Dečki su se od prvenstva željeli oprostiti pobjedom, ali te subote protiv Švedske nije išlo. Kući nisu otišli razočarani ni igrači ni izbornik jer, kako su sami rekli, zacrtani cilj je ostvaren, izborili smo kvalifikacije za Olimpijske igre, a pred Hrvatskom rukometnom reprezentacijom je svijetla budućnost. Dobili smo Marina Šegu, oprostili se od Ivana Stevanovića. Lijevog vanjskog izbornik Červar nastavit će tražiti. No dobili smo i sjajne mlade reprezentativce Davida Mandića, Marina Šipića i Jakova Vrankovića koji su maksimalno iskoristili svoju priliku i pokazali da se na njih može ozbiljno računati. I, kako oni to vole reći, dobili smo pravu klapu.

A ja sam dobila i najljepši mogući znak pažnje. Na kraju posljednjeg javljanja uživo Igor Karačić u ime svih igrača i stožera darovao mi je dres Jakova Vrankovića s potpisima cijele reprezentacije. Mislim da je moj osmijeh rekao sve. Dečki, hvala! :) Prije odlaska na prvenstvo stariji i iskusniji kolege rekli su mi da će mi s rukometašima biti jako jednostavno raditi. I zaista je bilo tako. Dečki su super, svi su jako pristupačni, pristojni, opušteni, spremni i za smijeh i za ozbiljna pitanja. Isto vrijedi i za cijeli stožer. Zahvalna sam im što su mi olakšali posao i što im nikad nije problem strpljivo odgovoriti na svaki moj zahtjev.

Svoju uspomenu dobio je i ostatak RTL ekipe s kojom sam putu bila puna tri tjedna. Prošli smo tri grada, dvije države i više od 4000 km.

Trudili smo se, radili, pomicali granice, smijali se i živcirali, ali vrijedilo je. Ne znam ni sama koliko smo točno utakmica i treninga pogledali i odradili, koliko smo izjava snimili, koliko smo se puta javili uživo, ali znam da je bilo veliko zadovoljstvo biti dio ovog projekta. Kolege, hvala vam na pomoći, suradnji i druženju! Ovo Svjetsko prvenstvo definitivno mi je najdraži zadatak u karijeri i najveći izazov dosad.

Njemačka i Danska, hvala i doviđenja!