Patrik Pako Ćavar, po mnogima najbolji hrvatski rukometaš svih vremena (dominirao na čak tri pozicije, bio polivalentan igrač, ima 5 osvojenih Liga prvaka i najbolji prosjek golova u reprezentaciji Hrvatske), jedan od najboljih svjetskih rukometaša ikad, gost je u novom podcastu Net.hr-a.
S njim smo pričali sat i pol vremena, a teme su bile brojne. Od osvojenog srebra hrvatske rukometne reprezentacije na netom završenom Svjetskom rukometnom prvenstvu, njegovog posla komentatora teniskih zbivanja na SportKlubu, pa do ostalih bitnih detalja iz velike karijere.
Patrik Ćavar
Pričali smo s Pakom i o statistici prosjeka golova za reprezentaciju nekih od velikana ovog sporta i usporedili ju s njegovom. Prema podacima dostupnim na internetu, Patrik Ćavar je, ako uzmemo u obzir sve reprezentativne utakmice u kojima je igrao, imao prosječno 5.3 gola za reprezentaciju Hrvatske. Samo za usporedbu, Hansen je imao 5.0 za Dansku, Karabatić 4.8 za Francusku, Ivano Balić 2.8 za Hrvatsku, te Džomba i Duvnjak oko 3 gola prosječno kroz reprezentativnu karijeru isto za Hrvatsku.
Patrik Ćavar
Veliki Pako po prvi je put otkrio neke stvari i prekinuo šutnju nakon 22 godine o svom (ne) igranju za reprezentaciju Hrvatske u rukometu i medijskim napisima koji su, kako nam je rekao, bili pogrešni. Neki su tada pisali kako Patrik Ćavar ne želi igrati za reprezentaciju utakmice za 7., 10 mjesta. Bilo je to prije Svjetskog prvenstva u Portugalu 2003. Tvrdi kako su mu izvukli priču iz konteksta i kako to nije istina.
Razlog što nije nastupio u reprezentaciji na prvenstvu na kojem je Červarova družina uzela prvo svjetsko zlato su brojne ozljede koje je u to vrijeme imao i fizički loše stanje.
"Odbio nisam, ovo su bile moje riječi - ne mogu igrati za reprezentaciju, a ne neću. To je bilo 2003. prije Portugala. Igrao sam onda u Granollersu, a sad ću ti ispričati malo širu priču oko toga zbog čega i kako", rekao je Patrik Ćavar i ušao u detalje. Između ostalog, kazao je u podcastu:
"Za mene je reprezentacija uvijek bila svetinja, ljubav i velika čast, bila i ostala. Nije istina da nisam htio igrati za reprezentaciju, tj da sam odbio igrati za Hrvatsku jer nisam htio, nego jer sam bio pun ozljeda tipa što sad ima Duvnjak, te mikrorupture, pa ja sam ih imao poslije Barcelone ne mogu pobrojati koliko i to sam rekao ljudima iz HRS-a, pričao i sa Zoranom Gobcem."
Nastavio je objašnjavati Pako Ćavar:
"Rekao sam mu - Zoki, jednostavno više ne mogu igrati turnirski sistem utakmica da u 12 dana odigram 7-8-9 utakmica. Jednostavno ne mogu, moja muskulatura to jednostavno više ne podržava. Rekao mi je - ajde dođi, pomozi. Odgovorio sam mu da jednostavno ne mogu, fizički nisam mogao, patio sam se, sav sam bio izrauban, nikako nisam mogao, ne da nisam htio, nego nisam mogao. Baš su mi se tada redale ozljede kao na traci. Gobcu sam objasnio razloge koji su bili točni i on mi je nudio i novce da igram za reprezentaciju, što sam ja odbio. Rekao sam mu - 'Zoki, kakvi novci, nisi mi to uopće ni trebao spomenuti. Za reprezentaciju sam igrao uvijek kad sam bio zdrav. Jer, klub je posao, a reprezentacija je nešto sasvim drugo - obitelj, nacionalni naboj, nisam bez veze spomenuo da mi je najdraži trofej zlatna olimpijska medalja koju smo osvojili za Hrvatsku."
Otkrio je i sljedeće:
"Nakon toga je izašao taj intervju u kojem je bio naslov, otprilike - Pako Ćavar neće igrati za reprezentaciju Hrvatske za 7., 10. mjesta. To mi je bilo skroz izvučeno iz konteksta i moram korigirati taj naslov koji nije bio točan, ja nisam rekao neću igrati za reprezentaciju nego ne mogu iz tih i tih razloga zato što je to jedan dodatni puno puno ekstra veći napor, odigrati toliko utakmica u kratkom vremenu nego u klubu, što sam ja dobio u Granollersu da je između utakmica bilo 2 tjedna, gdje sam igrao smanjenim ritmom su mi se događale takve ozljede, ali sam imao više vremena za oporavak. To je bio pravi razlog, dakle nisam odbio igrati za reprezentaciju Hrvatske, nisam rekao neću nego ne mogu ", tvrdi Pako.
Otkrio nam je i kako su on i njegovi zlatni suigrači iz reprezentacije Hrvatske na OI u Atlanti imali svoju pjesmu na koju su se nabrijavali, neslužbenu himnu, a ona je bila Dinamo ja volim od Pipsa. To nije ništa čudno, ako se uzme u obzir utjecaj Bad Blue Boysa i one legendarne atmosfere 90-etih godina iz Ledene dvorane na utakmicama RK Zagreb za koji je veliki broj reprezentativaca igrao.
"Dinamova himna je bila naša neslužbena himna na OI u Atlanti 1996. Pjevali smo ju i u Hrvatskoj kući u kojoj smo napravili dernek, u koju smo došli u izderanim odijelima, skakali smo u njima u bazen, pjevali smo Dinamo ja volim jer nas je vezala za taj period, a kad smo se vratili u Hrvatsku, predsjednik Tuđman nas je primio na Dinamovom stadionu, odmah smo otišli s aerodroma baš na Dinamovu utakmicu i tamo se isto zaorila ta pjesma i u Plavom salonu gdje nas je on primio. Poslije smo izašli na teren i s navijačima Dinama je orilo na sve strane. Meni i dan danas ta pjesma ima naboj, imala je i tada. Kad je čujem, veže me za Ledenu, za 90-ete, naše uspjehe i tu nenormalnu atmosferu", nadahnuto nam je ispričao Patrik Ćavar.
Dotaknuo se naravno i Atlante 1996., te ispričao o opsadnom stanju u olimpijskom selu zbog eksplozije bombe, te otkrio brojne anegdote s tih Olimpijskih igara. Objasnio zašto je Novak Đoković The Goat, najbolji tenisač ikad za njega.
Čitav podcast s Patrikom Ćavarom pogledajte u priloženim videima u tri dijela.
