Hrvatska je utakmicom protiv Nizozemske završila ovo Europsko prvenstvo i našla se na osmom mjestu u Europi, te tim rezultatom nastavila niz lošijih rezultata od onih na koje smo navikli kada je u pitanju hrvatska reprezentacija.
Na ovom prvenstvu vidjeli smo puno dobrih stvari ali i puno stvari na kojima moramo poraditi prije nego što bude kasno. Jasno, zbog koronavirusa ne možemo imati čistu sliku , odnosno ne znamo realnu kvalitetu ove nove i pomlađene hrvatske reprezentacije. Kroz reprezentaciju je od početka natjecanja prošlo više od trideset igrača, a neki nisu odigrali više od jedne utakmice na ovom prvenstvu.
Plan i ideja igre Hrvoja Horvata ostat će još uvijek enigma za hrvatsku javnost jer su mu treninzi i utakmice zbog koronavirusa izgledale kao autobusni kolodvor.
Agresivnost, drskost, mladost...
Ipak, Hrvatska je pokazala segmente igre na ovom prvenstvu s kojima možemo biti jako zadovoljni. U prvoj utakmici protiv Francuza pokazali smo da možemo igrati protiv reprezentacija iz samoga vrha. Doza drskosti i agresivnosti koju smo pokazali u toj utakmici bile su na zavidnoj razini, a igra i u napadu i obrani na trenutke je izgledala al par ie s moćnom francuskom.
Ta utakmica je nekako i izrodila Tina Lučina jednog od najboljih igrača Hrvatske na ovome prvenstvu. Tin pokazao da je kompletan igrač, može igrati na svim pozicijama u obrani a ima široki napadački arsenal. Igra s pivotom, šutira i prolazi.
Protiv Srbije je obrana izgledala također jako dobro. Agresivnosti nije manjkalo i obrambeno je svatko znao svoj zadatak.
Napadački se kroz cijelo prvenstvo vukao nekakav manjak odlučnosti. U tome je zasigurno prednjačio Ante Gadža koji je u određenim trenutcima pokazao da zna biti okomit na gol iako je većinu turnira tražio igru s pivotom.
Moguće je da je i zato bio broj jedan na srednjem vanjskom izborniku jer je njegova igra s Marinom Šipićem u Nexeu pod Horvatom bila na vrhunskoj razini. Gadža je odličan igrač i kvalitetan srednji vanjski, no potrebno mu je više hrabrosti i vjere u sebe da može igrati na vrhunskoj reprezentativnoj razini.
U utakmici sa Srbijom ozlijedio se Halil Jaganjac i šeta što nismo mogli vidjeti kakav bi bio njegov doprinos. Halil Jaganjac je igrač koji ne može sam sebi stvoriti priliku za udarac ali zato je sjajan šuter kada se stvori situacija za njega.
Hrvatska se zbog brojnih izolacija nije imala mogućnosti maksimalno taktički pripremiti. Bez taktičkih zamisli teško je stvarati situacije za takvog igrača. Uigranost dolazi s vremenom a Halil zbog ozljede glave nije imao vremena uigrati se s ostatkom vanjskih igrača.
Ivan Martinović vukao je kada to bilo potrebno i pokazao da je jedan od najvećih potencijala ove reprezentacije. Šutirao je, prolazio, igrao s pivotom i realizirao penale.
Marin Šipić posljednjom je utakmicom pokazao da je ozbiljan talenat i da će s godinama igrati sve bolje i bolje.
Utakmica s Ukrajinom je odrađena rutinski i to apsolutno veseli jer će na velikim natjecanjima takvih utakmica biti puno i one se moraju odrađivati na takav način.
Opomena u pravom trenutku
Utakmica s Crnom Gorom najveće je pitanje ovoga prvenstva. Još nismo došli do nekakvog zaključka je li Crna Gora zaista bila toliko bolja ili smo mi jednostavno podbacili. Nekako sve ide u prilog ovoj drugoj teoriji jer smo protiv Islanda i Danske koji su nekoliko puta bolje momčadi od Crne Gore odigrali puno bolje. Jedina dobra stvar koja se može izvući iz te utakmice s Crnom Gorom je opomena. Opomena za koju je bolje da se dogodila sada kada nije bilo velikih očekivanja od ovih igrača, nego da se dogodila u godinama kada će, a u to sam uvjeren, ovi dečki biti u vrhu svjetskog rukometa.
Možda i ponajveće otkriće ovog prvenstva je Marin Jelinić. U ovom trenutku uz Davida Mandića zasigurno najbolje hrvatsko lijevo krilo. Sjajan je obrambeno na svim pozicijama, a napadački dovoljno govori statistika da je imao samo jedan promašeni udarac.
Utakmicama protiv Islanda i Danske pokazali smo karakter i da ne padamo nakon jedne loše utakmice. Odrađene su vrlo dobro s obzirom na to da je taj Island razbio moćnu Francusku, a Danska igrala u punom sastavu.
Nizozemske se realno nitko neće sjećati, iako taj remi zvuči
tužno i igra nije bila na visokoj razini, ta utakmica je
bila čista rekreacija. To zvuči ružno ali to je tako i to se
ne smije događati u narednim godinama, no nije nešto što se može
zamjeriti kao ona utakmica protiv Crne Gore.
Nekako je najnerazrješenija ostala pozicija desnoga krila. Naime
Ivan Ćupić odigrao je maksimalnu minutažu iako
je Filip Glavaš svoje minute jako dobro
iskoristio. Možda se trebalo više šanse dati mladom Glavašu jer
će nakon Ćupića ostati rupa na toj poziciji. Tu su jasno i
Vlado Matanović i mladi Fran
Mileta, no zbog ozljede i koronavirusa nismo ih mogli
vidjeti.
Golmani su ostali nekako u najlošijem svijetlu. Slabe predstave Ivana Pešića sve do zadnja dva kola bacile su veliku mrlju na vratare. Mate Šunjić imao je nekoliko ključnih obrana protiv Srbije, no i njega nismo mogli vidjeti više od dvije utakmice. Mirko Alilović došao je odraditi posao, a Kristijan Pilipović je vratar koji zasigurno ima kvalitetu ali je potrebno vrijeme da mu ona dođe.
Statistička katastrofa
Hrvatska je primila 179 golova u sedam utakmica. Jasno nisu svi golovi pogreške golmana ali Pešić je najbolji hrvatski golman s ukupno 34 obrane. Niklas Landin je na 48, Vincent Gerard na 57, Perez De Vargas je na 39 kao i Andreas Palicka. Dakle kaskamo za svim reprezentacijama koje su izborile polufinale.
Što se napada tiče zabili smo 185 golova što je najmanje od svih
reprezentacija koje su se plasirale u drugi krug
natjecanja.
Statistički zaostajemo za svim reprezentacijama koje su se
plasirale u polufinale.
Tranzicija, što je temelj modernog rukometa nam je jako slaba. Brzih golova nije bilo koliko smo navikli i nekako se čini da smo prije desetak godina kada tranzicija nije bila toliko važna igrali brži rukomet. Jasno i to dolazi s osjećajem i uigranosti, no nekako se čini kao da ne težimo tome.
Hrvoje Hrovat imao je jako težak posao. Ne može se dati nekakva konačna ocjena njegovom radu, no u globalu ima dobru ideju. Dao je puno ovlasti novim i mladim igračima koji će u budućnosti biti igrači na svjetskoj razini. Pokazali su dečki veliku dozu želje i nekako se kroz loš rezultat čini da je atmosfera među igračima bila jako dobra.
Igrači izgleda jako vole raditi s Horvatom, on ovaj posao shvaća jako ozbiljno i dao se u njega maksimalno. Slavilo se, komuniciralo s publikom, uživalo se nositi reprezentativni dres. To je možda i najbitnija stvar. Iako je nedopustivo gubiti od Crne Gore i igrati remi s Nizozemskom takvi rezultati će kroz godine prestati ako se nastavi s konzistentnim radom.
Postoji nada
Nekakav najpozitivniji zaključak bi bio da se napokon nešto krenulo događati. Prestali smo ovisiti o veteranima i igrati čisto na individualnu kvalitetu. Stvaraju se nova imena hrvatskog rukometa koja su već poznata na europskoj klupskoj sceni, te im se obavezno mora nastaviti davati prilika. Ne znamo što Savez i ljudi koji odlučuju o smjeni izbornika misle o njegovom radu, no ako želimo ponovno stvoriti kult reprezentacije ne smijemo konstantno mijenjati sustav igre i isprobavati s novim igračima. Ovi igrači su pokazali da mogu, ne onoliko koliko bi mi željeli ali naznake postoje. Ovo je realno stanje u kojem se hrvatski rukomet nalazi.
Na istom mjestu se rukomet nalazio i prije dvadesetak godina. Izvuklo se iz te crne rupe zahvaljujući jednom treneru i jednoj skupini igrača. Oni su iznijeli ogroman teret na svojim leđima, popularizirali rukomet i postali miljenici nacije. Nije bilo lako, nije došlo preko noći. Došlo je uz puno rada, muke i strpljenja. No kada rezultat dođe zaborave se svi loši rezultati kroz godine i uspjesi iskoče u prvi plan.
Ovi dečki imaju sposobnosti ponoviti to "čupanje" iz tame. No samo uz podršku javnosti, ljudi u hrvatskom rukometu i izbornika moći ćemo ponovno uživati u rukometu. Čupati si živce na svakoj utakmici i slaviti zajedno s igračima. Tada ćemo prestati biti zadovoljni s osmim mjestima i ništa osim medalje neće dolaziti u obzir. Ovi dečki izgledaju kao da to žele, a na nama je da im vjerujemo.
