Jedan od najvećih rukometaša svih vremena, najbolji hrvatski rukometaš u povijesti, rukometni Mozzart i mađioničar. Sve su to riječi koje su pratile Ivana Balića kroz njegovu rukometnu karijeru u kojoj je osvojio 13 trofeja.
Bio je IHF svjetski igrač godine, a četiri puta MVP velikih rukometnih natjecanja. Tri puta je bio All-star član EHF EURA, Olimpijskih igara i španjolske lige. EHF je objavio priču Ivana Balića pod nazivom 'Ovo sam ja' u kojoj se Ivano prisjetio svih zanimljivosti kroz koje je prošao u svojoj bogatoj karijeri. Priču prenosimo u cijelosti.
OVO SAM JA: Ivano Balić
Moji roditelji Žarko i Stjepanka bili su rukometaši. Već sada možete reći da moj put nije mogao voditi nigdje drugdje osim u sport. Oboje su igrali u Italiji, pa sam ja tamo proveo djetinjstvo, kraj rukometnog igrališta.
Za mene je to bila normalna stvar, okušao sam se i u sportu. No, na opće iznenađenje, rukomet nije bio moj prvi izbor. Kad smo se vratili u Split, moj rodni grad, kao i svaki klinac, prvo sam pokušao igrati nogomet u Hajduku. Nakon toga sam se okušao u vaterpolu, a s 13 godina sam se učlanio u lokalni košarkaški klub.
Nekoliko godina kasnije, s nekih 16 godina, paralelno s košarkom počeo sam igrati rukomet. No, ubrzo sam shvatio da mi najviše odgovara rukomet. Bila je to zaboravljena ljubav koju su već sadili moji roditelji i moje djetinjstvo kraj dvora. A ostalo je povijest.
Iz svakog sporta je nešto naučio
Zanimljivo, roditeljima nisam odmah rekao da sam počeo igrati rukomet. Kasnije su saznali. Ipak, bili su i ostali moja najveća podrška. Tijekom cijele moje karijere nikad mi nisu pokušali dati savjet niti su pokušali utjecati na mene. Dopuštaju mi da budem ono što jesam, ponekad tvrdoglav, ali pravedan i pošten. Po mišljenju svih, od njih sam izvukao najbolje što se tiče stila igre. Ispala je odlična mješavina.
Ne znam što me učinilo igračem kakav sam bio. Mislim da je na mene, osim roditelja i okoline, najviše utjecalo gledanje raznih sportova, igranje košarke, rad na treninzima da napredujem. Mislim da se iz gotovo svakog sporta može naučiti nešto korisno, uzeti neki element koji bi ti mogao pomoći u rukometu, isprobati to na treninzima i vidjeti što se može, a što ne. Ali neki od mojih prepoznatljivih poteza došli su spontano.
Balićeva 'tvrdoglavost'
Moj karakter, ta tvrdoglavost pratila me kroz cijelu karijeru. Nekima se to možda nije svidjelo, ali mislim da se na kraju pokazalo da je to dobro imati u sportu. Nikada ne odustaj! Odgajani smo s tom izrekom. I to je izvor tvrdoglavosti. Vjerovati da možeš sve postići, pobjeđivati čak i kada nitko ne vjeruje i s vremenom se vraća.
U Splitu sam počeo igrati rukomet; svi to znaju, ali malo ljudi zna da sam svoju prvu registraciju kao igrač imao u Italiji. Moj otac je sklopio ugovor s Cassano Magnagom nekoliko mjeseci nakon što sam počeo igrati rukomet i otišao sam tamo igrati finale njihove omladinske lige u lipnju. Dobio sam nagradu kao najbolji igrač i time sam se vratio u Split.
Split (Brodomerkur) je tih godina bio jako dobra momčad. Dvije godine zaredom bili su viceprvaci i bio sam sretan što sam dobio priliku biti s prvom momčadi. Nisam puno igrao, ali sam stekao iskustvo. Nakon te dvije godine otišlo je puno igrača i uz malo novih, momčad su činili uglavnom domaći momci iz Splita, među kojima sam bio i ja.
'Najljepša stvar koju ti rukomet može dati'
Tijekom svog rukometnog sazrijevanja imao sam samo jednog uzora – Jacksona Richardsona. Danas smo veliki prijatelji. Možete li to zamisliti? Mislim da je stvarno rijetko da imate uzora kojem se divite, gledajte ga kako igra i jednog dana vam život pruži priliku da se igrate s njim i postanete prijatelji. Za mene je to jedna od najljepših stvari koje rukomet može dati: Prijatelji.
Pamplona mi je jako pomogla u razvoju na mnogo različitih načina. I to je mjesto gdje je počeo broj 34 na mojim leđima. Kad sam počeo igrati rukomet, dobio sam broj 3. U reprezentaciji je to bio broj 4 jer se uzimalo 3. Kad sam prvi put prešao u Pamplonu, zauzeta su oba ta broja i tada sam odlučio uzeti 34. I to je ostao moj broj do kraja klupske karijere.
Hrvatska je početkom 1990-ih imala veliki uspjeh, ali kako se bližila 2000. godina, stvari su se promijenile. Otišao sam na svoj prvi veliki događaj, EHF EURO 2002. godine, kada je Hrvatska završila zadnja.
'To ću najviše pamtiti'
Biti olimpijac i osvojiti olimpijsko zlato je nešto posebno, ali uvijek ću najviše pamtiti zlato iz Portugala. To ću i dalje ponavljati. Mnogi bi rekli da je 2002. godina bila nesretna za nas, ali ako pogledate sve rezultate koji su uslijedili, sve te lijepe priče, rekao bih da je bila dobra stvar za nas.
'Sve je ispalo kako je trebalo ispasti'
U Portugal smo otišli kao autsajderi, od nas nitko ništa nije očekivao. Znali smo da smo dobri, ali nismo mogli ni zamisliti što će se sljedeće dogoditi. Tamo je sve sjelo na svoje mjesto i ta zlatna medalja učvrstila je svaki uspjeh kasnije u svim našim životima. Mislim li da smo mogli osvojiti više medalja? Definitivno da. No, sad kad pogledam unatrag, sve je ispalo kako je trebalo ispasti.
Znam da sam dao svoj maksimum, zadnju kap znoja, ne samo za reprezentaciju nego i za svaki klub u kojem sam igrao. Zaista mislim da je nevjerojatan uspjeh sve što sam napravio u karijeri i sve što je moja generacija dala rukometu, po uzoru na one prije nas. Opet, reprezentaciji jedino europski trofej nedostaje u kolekciji. Jednostavno nije bilo suđeno.
Razmišljao je o mirovini
Već sam razmišljao o mirovini. Nisam bio siguran trebam li to učiniti ili ne, ali u isto vrijeme ljudi iz HSG Wetzlar bili su uporni i na kraju sam popustio i preselio se u Njemačku.
Posljednjih šest mjeseci u Wetzlaru shvatio sam da je vrijeme da završimo s tim. Moje tijelo nije moglo pratiti ritam i trening. Mirovina mi nije teško pala i već sam znao što želim raditi u životu nakon nje. Znam da ako sam želio uživati u životu i moći se igrati sa svojom djecom bez ikakve boli u tijelu, morao sam prestati.
Uvijek sam vjerovao da je rad s djecom važniji posao od trenerskog posla kad svi odrastu. Da im pomognemo, da im usadimo prave temelje i vrijednosti. Za mene je super. Ako samo jedno dijete od njih 100 posluša vaš savjet i posluša vas, već ste uspjeli.
Neko novo doba
Danas je lakše utjecati na mlađe generacije i informacije se mogu dostaviti puno prije. Ali mislim da smo sport više živjeli u prošlosti. Imam osjećaj da mlađe generacije ne zanimaju prošlost svog sporta, ljudi koji su kročili ono što je rukomet danas, i ne samo u rukometu.
Ne inspirira li vas povijest da postanete dio toga za 20 godina? Znao sam da to želim. Zato sam s Petrom Metličićem osnovao i školu rukometa u Splitu, kasnije radio na mnogim rukometnim kampovima, preuzeo poslove koordinatora mlađih dobnih kategorija u savezu, Respect Your Talent ambasadora itd.
Cijeli tekst možete pročitati OVDJE.
