Nakon što su pojedini srpski mediji objavili priču o mogućem dolasku Line Červara na čelo njihove reprezentacije, nazvali smo Linu i provjerili o čemu se radi. Legendarni trener koji je Hrvatskoj poklonio najveće rukometne uspjehe javio se s godišnjeg odmora u svom Umagu, ali je umjesto priče o Srbiji na samom kraju zanimljivog razgovora otkrio stvarne planove. Karijeru planira nastaviti tamo gdje mu je i mjesto - u Hrvatskoj.
Ipak, trenutno mu je glavna preokupacija Metalurg, s kojim je u pet godina rada napravio 'malo' europsko čudo.
"To o Srbiji se ovako priča u kuloarima, ali ja sam sad tu gdje jesam i nisam previše ni razmišljao o tome. Pripreme mi počinju u ponedjeljak i ja sam trenutno okrenut samo tome. Znate, hipotetski pričati o Srbiji nema smisla. Svi mi znamo da je Srbija jedna kvalitetna reprezentacija, s dobrim igračima, ali kažem, to je sve 'što bi bilo kad bi bilo'.
Kako vam je u Metalurgu? Doveli ste klub na zavidnu europsku razinu u ovih pet godina... Pa nije nam lako. Mi smo jedinstveni klub u Europi. S jednim malim budžetom smo iz kvalifikacija dvije godine zaredom došli među osam najboljih u Ligi prvaka i zadovoljstvo mi je da mogu reći kako smo najgledanija ekipa u Ligi prvaka. Prošle godine smo imali preko dvije i pol tisuće prodanih godišnjih karata, a sada ćemo imati sigurno preko četiri tisuće. Osam tisuća karata plane za pola sata i naša dvorana je rasprodana! A to je u ovo vrijeme krize, koja nije zaobišla ni Makedoniju, veliki uspjeh. I ljudi dolaze na utakmice iz svih krajeva Makedonije. U ovih pet godina koliko sam ovdje smo osvojili sedam titula, aktualni smo prvaci, pobijedili smo Vardara, pregazili ga u finalu našeg prvenstva, a Vardar je bio apsolutni favorit. Mislim da su to velike stvari.
//www.youtube.com/embed/APSjjHH27TA
U Vardar je stigao Blaženko Lacković, jeste li se vi pojačali? Mi ne možemo kupovati skupe igrače, ali drago mi je da je Lac kao jedno veliko rukometno ime došao u Vardar. On je puno toga ugradio u uspjehe Hrvatske i ja mu mogu biti zahvalan za sve što je dao našoj reprezentaciji i našem rukometu. O njemu mogu samo biranim riječima govoriti. Jedino što je sada na suprotnoj strani.
Kako vidite svoju daljnju karijeru? Ulažem strašno u sebe i gladan sam uspjeha, pobjeda, djetinjasto sam gladan pobjeda kao da sam sad na početku karijere. I sve dok me god bude držala ta mladenačka želja za usavršavanjem, ja ću raditi. E sad, što će biti sutra, vidjet ćemo.
Gledajući igre i rezultate Hrvatske u zadnje četiri godine, mnogi su vas poželjeli ponovno vidjeti na klupi naše reprezentacije. Čak i oni koji su vas nekad žustro kritizirali... Pa ono što mene ispunjava je da sam kod običnih građana uvijek imao ogromnu potporu. I to vidim svaki dan. Pa i u inozemstvu. Čovjek koji puno radi ima i jedan postotak ljudi koji ga kritiziraju. A ja recimo, čitam hrvatsku štampu i gledam ta napuhavanja, pogotovo u nogometu, recimo. Pa netko bi rekao kad pročita nogometne tekstove da smo igrali finale Lige prvaka s Real Madridom i Barcelonom. U nedostatku uspjeha se neke nižerazredne utakmice dižu u neki visoki rang. Pa pogledajte ova nogometna pretkola gdje igra cijela Europa, to čak nisu još ni stvarne kvalifikacije, a nakon jedne pobjede su naslovi kao da smo najbolji u Europi. Prosto ne mogu da vjerujem kad čitam hrvatske novine je li to moguće!? S nekim sitnim pobjedama se unaprijed proglašavamo kao da smo najbolji na svijetu. A rukometna reprezentacija je nekad imala gledanost jednako kao vrhunska nogometna utakmica, čak i veću. I imali smo puno novih pristalica i ljude koji do tada nisu poznavali rukomet.
U onim prvim godinama nakon odlaska iz Hrvatske bili ste jako defanzivni u javnim nastupima, niste se priviknuli na kritike. Hoćete li se unatoč svemu ipak vratiti na klupu Hrvatske? Pa je, ja sam ovako malo osjetljiv na te stvari, možda nisam bio taktičar i znate kako je to... A gledajte, nikad se ne zna hoću li se vratiti.
//www.youtube.com/embed/sR04Q8HgCRg
Je li možda malo problem i u toj političkoj dimenziji zbog koje vas je jedan dio javnosti osuđivao? Da, da, da, da... je. I zato mi je drago da sam pobjegao od svega toga. Da znam gdje sam, da sam u rukometu, i da me drugo ne zanima. To je bila jedna pogreška.
Je li vam danas žao zbog toga? Konkretno, zbog onih 'slikanja' sa Sanaderom i sličnih stvari izvan rukometa? Ma čujte, nisam se ja ni gurao slikati sa Sanaderom. Tu sam više ja bio iskorišten nego što sam se gurao. Ja nisam jedan od onih koji se gura u prve redove da se mene slika. Ali mi je žao da me neki ljudi nisu znali poštivati po onome što ja jesam i što radim.
Ispada onda da su vas politički iskoristili? Pa haaa..., ja sam recimo bio strašno ljut zbog tih dvorana koje nam nisu napravili, i što su radili neke druge dvorane i zato mi je drago da sam se odmaknuo od svega toga. Vrijeme je ipak pokazalo tko je tko, neke stvari se ne mogu izbrisati. I ne mogu tu lobiji igrati. Jer ako sam ja u četiri države osvojio 22 titule i sedam s hrvatskom reprezentacijom, mislim da su to rezultati koji ne podliježu trendu i lobijima. Vidi se na kraju tko je što radio.
Kako ocjenjujete četverogodišnju 'Golužinu eru'? Pa ja stvarno ne bih želio nekome popovati. Ali moram ipak reći ovo. Ja bih lagao kad ne bih rekao da se svako toliko u meni ne javi želja za hrvatskim rukometom i ja znam gdje mi je mjesto. I mogu sad otvoreno reći da ću se vratiti. Lagao bih jednostavno da kažem išta drugo, jer krv nije voda. Toliko mi je dobrih trenutaka pružio rukomet u Hrvatskoj, s reprezentacijom i sa Zagrebom, i još uvijek sam ja unutra. Ne vodim nikoga, ali moj duh je tu. I zato ću se vratiti.
Je li vam žao zbog ovih 'ružnih oproštaljki' s Metličićem, Balićem, i s mnogim našim drugim legendama posljednjih godina... Ma sve mi je žao. Neki dan sam gledao jedan stari intervju Mirze Džobe, nekakva repriza na televiziji. I onda znaš, naviru sjećanja, njegov šeretski osmijeh, uvijek je isti, nije ostario, mogao bi još uvijek igrati na tom krilu, tako izgleda... Znaš kako je... I onda mi odmah evocira uspomene, i sve što je bilo, a gdje je on isto nemjerljivo puno dao, isto kao i Balić i Pero i svi drugi. Znaš, oni su interpretirali malo drugačiji rukomet od svih drugih i oni su imali ne samo veliki broj poklonika u Hrvatskoj nego i u svijetu. I zato, kad se sjetim, da će vrlo brzo doći 29. kolovoza, to je deset godina od naše zlatne medalje u Ateni, u pradomovini olimpijskih igara, ma to je nešto posebno....
Ustvari, vas je Bog već nagradio. Bravo, bravo! Tako je! Osvojiti zlato u najstarijoj prijestolnici starog svijeta, u kolijevci europske kulture... Pa puno njih bi dalo ne znam što da u pradomovini dobiju maslinovu granu i budu ovjenčani. To je bilo nešto prekrasno, te večeri smo proglašeni i počasnim građanima Atene jer smo sa stilom uzeli tu medalju. Pazi, ne samo uzeli, nego uzeli s posebnim stilom.
//www.youtube.com/embed/IyI-BYxHdwA
