Domagoj Duvnjak je ovih dana gostovao u EHF-ovoj rubriciTo sam ja (This is me) te je u prvom licu ogolio svoj životni i rukometni put.
Kapetan hrvatske rukometne reprezentacije otkrio je detalje s početka svoje karijere, važnosti obitelji u njegovom profesionalnom putu, ali i najveću neostvarenu želju.
"Moj otac je bio rukometni trener u Đakovu, mom rodnom gradu. Sa sedam godina počeo sam ići s njim u dvoranu i dok sam gledao njega i starije igrače na terenu počela je rasti moja ljubav prema rukometu. Prije trenerske karijere, tata je bio igrač u Medveščaku, mama je igrala rukomet, sestra također. Čak je i moj ujak bio igrač i moj trener, svi su moji rođaci igrali rukomet", otkrio je Duvnjak obiteljsku poveznicu s ovim sportom za EHF-ovu stranicu.
'Hvala djede'
Prisjetio se Domagoj i uloge djeda u njegovoj karijeri.
"Bio je jedan od mojih najvećih obožavatelja. Kad sam počeo igrati, obećao mi je 50 kuna za svaku ukradenu loptu. Meni je to bio mali, dodatni motiv u svakoj utakmici. Iako sam ga koštao puno novca, vjerujem da nikad nije požalio. Možda mi je od tada ostala vještina krađe lopti. Hvala djede", napisao je kapetan reprezentacije u svom profilu na EHF-ovim stranicama.
Otkrio je i koji mu je dio karijere bio najzahtjevniji te kako je prošao njegov susret s prvim profesionalnim izazovima.
'Imao sam sreću da su Lacković i Vori bili u Hamburgu'
"Bio sam dio mlade reprezentacije Hrvatske, a vrlo brzo sam dobio i poziv u seniorsku selekciju. Odjednom sam došao u PPD Zagreb. Izuzetno mi je teško bilo uskladiti srednjoškolske obveze i profesionalnu razinu rukometa. To je za mene bio veliki šok. Mlad si, još tinejdžer i moraš puno naučiti, ali s druge strane moraš biti odrastao", prisjetio se Duvnjak te otkrio tko mu je najviše pomogao u prilagodbi kada je prvi put otišao iz Hrvatske.
"Imao sam sreću da su Blaženko Lacković i Igor Vori bili u Hamburgu. Kada ste mlad igrač koji se seli u drugu zemlju, a ne znate jezik, može biti teško uklopiti se. Hamburg je imao drugačiji pristup rukometu, smješten u velikom gradu i još jednu veliku promjenu u životu", kazao je.
'Najveći san je zlato s Hrvatskom'
Iako je njegova trofejna vitrina puna titula i medalja konstatirao je kako posebno mjesto u njegovom srcu ima reprezentacija.
"Oduvijek sam sanjao biti dio reprezentacije i biti poput igrača koji su osvojili zlato 2003. godine. Oni su mi bili uzori dok sam odrastao. Sretan sam što mogu reći da s Hrvatskom imam osam medalja i svaka ima svoju priču", napisao je Duvnjak i na kraju otkrio svoju najveću sportsku želju koja je još neostvarena.
"Najveći san mi je osvojiti zlatnu medalju s Hrvatskom. Poslušati hrvatsku himnu nakon finalne utakmice i stvarno se nadam da ću to i ostvariti", zaključio je.
