Momčad Hrvoja Horvata pokazala je da se u ovakvim utakmicama rezultat niti u jednom trenutku ne smije dovesti u pitanje, nego stvari treba rješavati na uvjerljiv način.
Teško je nešto analizirati nakon ovakve dvije utakmice, protivnik nije bio nimalo mjerodavan, možda i najslabiji od svih mogućih u kvalifikacijama, no neke stvari ipak treba spomenuti.
Najprije treba čestitati izborniku koji nije dopustio da se uopće postavi pitanje pobjednika ove dvije utakmice. Imala je Hrvatska problema protiv momčadi od kojih je nemjerljivo jača. Znala se Hrvatska boriti s dječjim bolestima kroz kvalifikacije i dovoditi se u nepotrebne probleme.
Ozbiljan i kvalitetan pristup
Ovakav pristup ovim utakmicama pokazatelj je kako izbornik ne želi dopustiti da se ugrozi status rukometne velesile niti u jednom trenutku i neovisno o igračkom kadru. Nisu se isprobavale nove stvari i nije se filozofiralo s postavom. U obje utakmice startali su najbolji, a kako se razlika povećavala tako su i oni iz drugog plana dobivali određenu minutažu. Takvim načinom izmjena dobilo se da svaki igrač koji uđe želi pokazati koliko zna i koji mu je maksimum.
Što se tiče igračkog kadra, Hrvatska je nastupila s gotovo najboljim što ima. Naravno nedostajala je prva opcija na desnom vanjskom Ivan Martinović, kao i David Mandić na lijevom i Ivan Ćupić na desnom krilu. Ipak, Luka Lovre Klarica, Marin Jelinić i Filip Glavaš gotovo su perfektno odradili zadatke koji su stavljeni pred njih. Naravno, ponovno se vraćamo na to, Finska je daleko od konkurentnih momčadi, ali ovaj trojac je u dvije utakmice odigrao gotovo bez greške.
To veseli zbog još jednog razloga. Naime, potrebno je imati konstantnu alternativu na svakoj poziciji. Ako se dogodi da se uz jednog konstantnog igrača, svako prvenstvo mijenja njegova zamjena dolazimo do nekonzistentnosti i velikog problema ako prva opcija otpadne. Do sada se često kombiniralo na pozicijama krila.
Kvalitetan kadar i širina
Manuel Štrlek bio je prva opcija, a sve do dolaska Davida Mandić nije imao zamjenu koja je odradila dva velika natjecanja za redom. Isto tako i na poziciji desnog krila. Iako su tu bili Ćupić i Horvat, odlaskom Horvata tražila se alternativa. Za drugo desno krilo će se velika borba voditi između Vlade Matanovića i Filipa Glavaša, no to je nešto što Hrvatskoj može donijeti samo dobro jer odlaskom Ćupića, ponovno ćemo imati sjajan par na toj poziciji.
Marin Jelinić sada je već bez razmišljanja drugo najbolje krilo u Hrvatskoj. Obrambeno sjajan, u napadu siguran te voli igrati u tranziciji. Sjajno će biti gledati njega i Mandića u kombinaciji jer gotovo da su identični igrači i izbornik će imati luksuz na toj poziciji.
Marino Marić je u ove dvije utakmice pokazao kako mora biti prva opcija na crti. Iako sada već jedan od iskusnijih, Marino je jednostavno naš najbolji pivot. igrač je to koji razumije prostor na crti bolje od ikoga, kada uhvati loptu jako ga je teško zaustaviti, a realizacija mu je u rangu najboljih svjetskih krilnih igrača. Cindrić, Duvnjak i Karačić uživaju igrati s njim, a to su pokazali s nekoliko lucidnih asistencija prema njemu.
Veron Načinović više nije budućnost hrvatskog rukometa, nego sadašnjost. Iako na poziciji pivota Hrvatska ima nekoliko sjajnih opcija, Načinović je igrač u dva smjera koji će se definitivno pronaći u rotaciji Hrvoja Hrovata.
Duvnjak, Cinrić, Karačić kao Modrić, Kovačić i Brozović
Trojac Duvnjak, Cindrić, Karačić već je sto puta ispričana priča. Možda i najbolja vanjska linija na svijetu, ako period do svjetskog prvenstva prođe bez problema, ponovno bi trebala igrati skupa na velikom natjecanju. Sva trojica su u dobroj formi, igraju važnu ulogu u klubovima i trebali bi biti najjače hrvatsko oružje na prvenstvu.
Na vanjskim pozicijama je tu još i Halil Jaganjac koji iz sezone u sezonu raste i koji je trenutno naš najbolji šuter s vanjskih pozicija. Tu je i sjajni Tin Lučin koji je u dvije utakmice s nekoliko poteza pokazao kako se ne radi o igraču koji je bljesnuo samo na trenutak nego o zaista vrhunskom rukometašu.
Mateo Maraš će biti konkurencija Klarici na poziciji desnog vanjskog, i to je dobro jer napokon i na toj poziciji imamo širinu.
Napokon vrhunski vratari
Marin Šego pokazao je kako je trenutno uvjerljivo prva opcija na vratima Hrvatske. U dvije utakmice skupio je osamnaest obrana. Oba puta bio je iznad 33 posto obrana što je dovoljno da pomogne obrani. Dominik Kuzmanović dobio je priliku na golu u prvoj utakmici i skupio je jednu obranu od tri finska udaraca prema golu, dok je u drugoj utakmici malo veću minutažu dobio Matej Mandić koji je odradio fantastičan posao na golu i skupio sjajnih devet obrana i bio preko 43 posto obrana.
Obrambeno je Hrvatska izgledala jako dobro. U dvije utakmice primili smo 43 gola što je respektabilno neovisno o kakvom se protivniku radi. Recimo Njemačka je u dvije utakmice protiv Farskih otoka koji su u razini Finske primili 55 golova, jednako kao i Mađari od Izraela.
Uloga za Marka Mamića
Izgleda da je Horvat napokon pronašao ulogu za Marka Mamića. Dugo se Mamića isprobavali u raznim varijantama, od napadača, igrača u dva smjera i samo obrambenog igrača. Mamić je vrhunski igrač u dva smjera kojem je obrana ipak nešto veći forte. U reprezentaciji je to odlično jer može odmoriti Duvnjaka te se Cindrić i Karačić mogu sakriti na posljednjeg igrača u obrani. Plus u Mamićevoj igri je njegova sposobnost igre u napadu jer može povući tranziciju i riješiti situaciju koja je pred njim.
Hrvatska izgleda konkretno. Iako ponavljam, ovo je samo Finska i ovo nije bio veliki izazov. Ipak, Hrvatska je odradila točno ono što je trebala, bez ikakvog problema, bez ikakve zamjerke. Utakmice su odrađene na način na koji to javnost, a i sam izbornik očekuju, i to je ono što nam daje optimizam pred sljedeću reprezentativnu akciju.
