No, jedno su bile želje političkih i sportskih autoriteta, a drugo volja građana koji su rekli - ne! S 51,6 posto glasova odbijen je prijedlog da se Hamburg kandidira za organizaciju najveće multisportske priredbe na svijetu, tako da su u igri ostali Budimpešta, Pariz, Rim i Los Angeles.
Njemačkom olimpijskom odboru je ovo drugi udarac u samo dvije godine: 2013. su, naime, stanovnici Münchena i okolice odbili kandidaturu za Zimske olimpijske igre 2022. godine. Iako razloge za ovakvu odluku Hamburžana mnogi traže u nedavnim događajima, od izbjegličke krize, preko optužbi da je Njemačka kupila domaćinstvo za Svjetsko nogometno prvenstvo 2006. godine, pa do terorističkih napada u Parizu, većina je analitičara ipak složna da je građane prije svega odbila najavljena cijena projekta od 11,2 milijarde eura.
I tu dolazimo do ključnog problema - olimpijske igre su postale preglomazne i preskupe i sve je manje zemalja i gradova koji žele ulaziti u tu avanturu.
Troškovi veći od koristi
Hamburg i München nisu jedini primjeri odustajanja posljednjih godina. Prije Los Angelesa je američki kandidat bio Boston, ali gradski su oci nakon nekoliko mjeseci zaključili da bi Igre bile preveliki zalogaj koji bi mogao imati dugoročne negativne posljedice na grad. Zimske olimpijske igre 2022. u konačnici je dobio Peking kojem je u završnici jedini protukandidat bio kazahstanski Almati, a prije toga su glavom bez obzira pobjegli Stockholm, Krakow, Lavov i Oslo. Iako Norveška gotovo nije ni osjetila financijsku krizu, njezin je glavni grad odustao od lova na Igre, a razloge je kratko i jasno izložila glasnogovornica kandidature Ingunn Olsen:
"Analize koje smo napravili pokazale su da bi troškovi Igara bili veći od koristi koju bismo imali. Mnogi zahtjevi Međunarodnog olimpijskog odbora (MOO) jednostavno nisu bili u skladu s norveškim načinom života."
Upravo u tome leži jedan od problema. MOO je davno napustio učenje svoga osnivača Pierrea de Coubertina i umjesto sporta u prvi plan stavio novac. A racionalni Skandinavci se nisu htjeli ponašati kao pijani milijarderi, nisu htjeli bacati novac u bunar da bi dva tjedna bili u središtu svjetske pozornosti, a onda godinama vraćali dugove. Kao što se to dogodilo Montrealu koji je nakon domaćinstva 1976. punih 30 godina vraćao 1,5 milijardi dolara duga. Ili Naganu koji je 1998. ugostio ZOI, a nakon toga upao u recesiju. Svake olimpijske igre nakon 1960. godine su probile proračun, i to u prosjeku za čak 179 posto!
Najbrutalniji primjer otrežnjenja nakon olimpijskog sna je onaj atenski. Grčka prijestolnica je silno željela biti domaćin 1996. kako bi obilježila 100. obljetnicu prvih modernih olimpijskih igara. Zbog razloga koji nemaju puno veze sa sportom, 1996. su se najbolji svjetski sportaši okupili u Atlanti, a Ateni je dug vraćen tako što joj je dodijeljeno domaćinstvo osam godina kasnije. No, bilo bi bolje da nije.
Iako su Grci ionako u vječnim dugovima i financijskoj gabuli, Olimpijske igre 2004. su ih nedvojbeno bacile još koji korak unatrag i dodatni su razlog današnjih dugova, rekordne nezaposlenosti i siromaštva o kojima ste puno čitali i slušali posljednjih mjeseci. Samo u izgradnju novih sportskih objekata su ulupane silne milijarde, a situacija s njima je danas zastrašujuća.
Veslački centar pored grada Maratona, stadion i bazen za treninge u sklopu Olimpijskog sela, stadioni za hokej na travi, softbol, odbojku na pijesku, taekwondo, kompleks za vodene sportove, centar za kajak i kanu... Svi do jednog su u očajnom stanju, napušteni, uništeni, raspadnuti... U svakom slučaju, pogodniji za snimanje horora nego za bilo kakve sportske aktivnosti.
Trošenje javnog novca
"Nekoliko ekonomskih studija pokazuje da domaćinstvo olimpijskih igara ne donosi pozitivan učinak na turizam, trgovinu i strana ulaganja. Umjesto toga, kad završi 17-dnevna zabava, iskustva pokazuju da grad domaćin dobiva neiskorištene objekte čije održavanje godišnje stoji milijune dolara. Zašto Atena nije jednostavno uložila novac u razvoj prometa, komunikacija i infrastrukture umjesto što je ugostila Olimpijske igre?", postavlja pitanje američki ekonomist Andrew Zimbalist, autor knjige Circus Maximus: The Economic Gamble Behind Hosting the Olympics and the World Cup.
Na atenskom bi primjeru ponešto mogao naučiti i Rio de Janeiro koji će dogodine ugostiti Igre. Kad mu je 2009. dodijeljeno domaćinstvo, tadašnji brazilski predsjednik Luiz Inacio Lula da Silva nije mogao zaustaviti suze radosnice.
No, danas uglavnom plaču njegovi sunarodnjaci koji su shvatili o kakvoj je rupi bez dna riječ. Izgradnja objekata kasni i njihova cijena stalno stalno raste, obećano čišćenje zaljeva Guanabara je propalo tako da će se natjecanja u jedrenju vjerojatno održati u zagađenoj vodi, bez objašnjenja se odustalo od projekta uvođenja vode, struje i kanalizacije u favele...
U tjednima uoči lanjskog Svjetskog nogometnog prvenstva mnogi su Brazilci prosvjedovali na ulicama zbog velike potrošnje javnog novca u situaciji kada škole i bolnice jedva krpaju kraj s krajem. Mogli bismo reprizu takvih scena gledati i u mjesecima koji su pred nama.
Prazna borilišta
Kao što smo spomenuli, sportski objekti su postali jedna od nerješivih zagonetki za domaćine Igara. Čak se ni Kinezi koji imaju široku bazu i razvijen velik broj sportova nisu uspjeli othrvati tom problemu, pa u Pekingu danas zjape prazna borilišta za bejzbol, veslanje, kajak... Jednostavno, malo je zemalja u kojima su svi olimpijski sportovi dovoljno razvijeni i za koje postoji adekvatno zanimanje da bi objekti bili svrsishodni nakon igara.
Ako nema plana za njihovu prenamjenu, završavaju u ruševinama i obrasli travom. Upravo su se zbog toga lani unutar MOO-a pojavili prijedlozi da se domaćinstva prošire na cijelu zemlju i da se trajanje igara produlji kako bi se isti objekti eventualno mogli iskoristiti za više sportova.
Uglavnom, te ideje zasad nisu pale na plodno tlo, što zbog toga jer bi se širenjem igara na više gradova narušila tradicija, što zbog činjenice da bi se neminovno pojavili neki novi troškovi. Kakva je onda budućnost olimpijskih igara? MOO se u svome programu objavljenom u prosincu prošle godine obvezao da će promovirati socijalnu, ekonomsku i ekološku održivost i surađivati s gradovima kandidatima kako bi se smanjili troškovi.
Igre samo bogatima
No, slično je obećanje MOO dao i 2003., pa smo nakon toga dobili Igre u Pekingu i Sočiju koje su bile parada razbacivanja novcem. Čini nam se stoga da će u bližoj budućnosti olimpijske igre dobivati samo uzak krug najbogatijih država kojima će to poslužiti za pokazivanje moći, kao što je Soči poslužio ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu koji je u organizaciju lanjskih Igara ulupao 51 milijardu dolara!
Bude li malo više mudrosti, u kandidature će ulaziti gradovi koji već imaju izgrađen veći dio infrastrukture, što bi znatno smanjilo troškove. Međutim, kako god bilo, bojimo se da ćemo još dugo tražiti novu Barcelonu, vjerojatno zadnji grad koji je imao istinske koristi od domaćinstva i koji je zahvaljujući Olimpijskim igrama 1992. od tmurne sredine postao pravi turistički biser.
