Istina je da je kao kadet i junior bio je hrvatski prvak u kickboxingu i boksu pa se, kako je sam jednom rekao, činilo da će njegova sportska karijera krenuti putem Mirka ‘Cro Copa’ Filipovića. U osmom razredu osnovne škole profesor tjelesnog odgoja mu je predložio da se okuša u bacanju kugle, a na Europskom juniorskom prvenstvu u Novom Sadu 2009. bio je finalist u bacanju diska i koplja.
Po povratsku iz Amerike u domovini dočekalo ga - ništa
Bacanje koplja mu je još uoči Olimpijskih igara u Londonu 2012. bilo glavna disciplina, no nije uspio izboriti normu za nastup na tim Igrama. Nakon toga je teško ozlijedio rame i njegova kopljaška karijera bila je okončana. Posebice nakon komplikacija za vrijeme operacije lakta sljedeće godine, kada mu je čak i život visio o koncu. Dakle, još prije samo četiri godine ni o kakvim Stipinim snovima o medalji u bacanju kugle nije moglo biti govora.
No, onda je otišao studirati na Floridu i tek tada je mogao početi sanjati. Silom (ne)prilika opet je u ruke uzeo kuglu i već nakon dva mjeseca bacao je 7 kilograma tešku napravu 19 metara. Nakon toga kugla je letjela 19.30, 19.50, 19.60…, 20.20 , 20.60, pa proljetos 21.45, čime je postao prvi Hrvat koji je bacio kuglu preko 21 metar. I otada stalno baca preko te granice, čak četiri puta napravio je to i u nedjelju, na putu prema povijesnoj bronci, prvoj svjetskoj medalji hrvatske atletike koju nisu osvojile Blanka Vlašić ili Sandra Perković.
Croatia's Stipe Zunic celebrates taking bronze in the final of the men's shot put athletics event at the 2017 IAAF World Championships at the London Stadium in London on August 6, 2017. / AFP PHOTO / ANTONIN THUILLIER
Tako to izgleda biografski. No, ionako težak Stipin put do vrha u stvarnosti je bio još teži. Težina tog puta može se izraziti čak i u kilogramima, primjerice u onih 240 kg koliko Stipe na treningu diže 'u benču'. Ta se težina posebice može izraziti u bijednom stanju hrvatske sportske infrastrukture jer ga je po povratsku iz Amerike u domovini dočekalo - ništa. Sam je uz pomoć rođaka u rodnom Zadru napravio bacalište i pokušao se vrhunskom atletikom baviti kod kuće. Priskočio je u pomoć i splitski ASK, no sve to bilo je premalo za hrvanje sa svjetskom konkurencijom.
Težina Stipinog puta najbolje se, zato, može izraziti u mjernoj jedinici ignorancije hrvatskog sustava prema sportu i sportašima. Zbog koje je lani, sa samo 26 godina, morao birati između prekida sportske karijere ili povratka u Ameriku.
"Nedostaje mi sve, medicinska oprema, fizioterapeut, gdje god se okreneš, ima prostora za napredak. Bio sam nekoliko puta ove sezone spreman baciti preko 21 metar, no baš svaki put bih se ozlijedio, a onda nemam pravu skrb. Oporavak je dugotrajan i prolazi vrijeme. To se ne smije događati", objasnio je tada Stipe i otišao u Virginiju, kod kolege iz bacačke reprezentacije Filipa Mihaljevića i njegovog trenera Martina Marića. S njima je, eto, iskovao senzacionalnu londonsku broncu.
Osvojio broncu u trenutačno najjačoj atletskoj disciplini
Ne treba, međutim imati ikakvih iluzija da će sada dobiti išta više od tapšanja po ramenu, čestitki i 'naslikavanja' sa sportskim i političkim dužnosnicima. Dobro, past će i poneko obećanje, no na to se više nitko i ne osvrće, naročito kada je riječ o atletici.
Činjenice su naime, sljedeće. Svaki dan možete čuti od nekog našeg sportaša, trenera, izbornika ili sportskog dužnosnika da je njegov sport najtrofejniji u Hrvatskoj. Pa se takvih 'najtrofejnijih hrvatskih sportova' može već nabrojati 20-ak. Naravno da je taj najtrofejniji samo jedan, s pet olimpijskih, sedam svjetskih i sedam europskih medalja samo u posljednjih deset godina to je, dakako, atletika. Sport koji kod nas nema čak ni atletsku dvoranu, a kamo li sve ostalo nužno za ostvarivanje vrhunskih rezultata.
Pa, ipak, atletičari stalno nižu uspjehe, a nizat će ih zasigurno i dalje. Stipe Žunić je, eto, u Londonu osvojio broncu u trenutačno zasigurno najjačoj atletskoj disciplini, u sezonu u kojoj su čak 22 kuglaša prebacila 21 metar, njih četvorica i 22 metra. I zato nije istina da je Žunić ovu medalju sanjao cijeli život. Jer u hrvatskim uvjetima mogao ju je uistinu samo sanjati.
Valjda je zato i toliko teško pronaći prave riječi za Stipin londonski podvig...
