Da stari grčki filozof Heraklit kojim slučajem živi u našem vremenu, Hajduk bi bio njegov klub. Jer se njegovo viđenje svijeta u kojem "samo mijena stalna jest" savršeno preslikava na Poljudu u posljednjih par godina. A možda i zato što su stari Grci uživali u dobrim tragedijama.
Šalu na stranu, burna je ovo i dugačka sezona bila za splitski klub. Igor Tudor treći je trener ove sezone i, po rezultatima, nastavio je otprilike tamo gdje su stali Damir Burić i njegov prethodnik Siniša Oreščanin. Hajduk je u posljednja četiri kola upisao tri poraza, što mu je jako otežalo borbu za drugo mjesto koje vodi u pretkola Lige prvaka.
“Igor Tudor ima punu podršku i idemo dalje. Kažem, vjerujemo da ćemo doći do cilja koji smo si zacrtali”, rekao je u jučerašnjem razgovoru za RTL predsjednik Hajduka Marin Brbić i tako nagovijestio da je Tudor vjerojatno dugoročno rješenje za klupu Hajduka kojem sad već opasno vise europske pozicije.
Trener po mjeri
Ako je točna ona izjava Slavena Bilića da je nogometno znanje samo 30 posto vještina koje trener treba imati, Tudor je baš ono što Hajduku treba. Legenda kluba, autoritet, kao igrač je skupio staž u utakmicama na najvišoj mogućoj razini, temperamentne naravi i golemog samopouzdanja koje neki tumače i kao aroganciju. Najvažnije od svega, Tudor ima ideju, a trebao bi dobiti i nešto što već dugo nijedan trener Hajduka nije dobio - vrijeme da tu ideju implementira u svoj sastav.
Istina je da je igra Hajduka u ovom trenutku puna oscilacija. Tako se dogodi da dobijete jedno sjajno poluvrijeme protiv Lokomotive, a kasnije totalni potop. Postave se stalno rotiraju, čak se i u posljednjem susretu protiv Gorice promijenila i formacija. Tudor je rekao da ne želi igrati "seljački i izbijati lopte" i to je pozitivna stvar, čak i ako to znači da će morati preboljeti pokoji poraz više.
Još jedna pozitivna stvar kod Tudora je i promocija mladih igrača. U vatru se ne boji baciti Hajdukove mladiće Blagaića, Krekovića, Vuškovića i Brnića koji još uvijek ne mogu prelomiti utakmice, ali mogu skupiti potrebno iskustvo.
Ofenzivna artiljerija
Ostatak Tudorovog kadra uopće nije loš. Štoviše, ima tu sjajnih nogometaša kojima mora pronaći odgovarajuće role u momčadi i koji moraju naučiti igrati u njegovom sistemu. Caktaš je, očito, centralna figura plana igre, Jairo je izuzetan krilni napadač za pojmove HNL-a, a Eduok je po dobivenoj minutaži efikasan kao i Caktaš. Trebao bi se ubrzo vratiti i Gyurcso (16 golova i 13 asistencija u Mađarskoj ove sezone) te stići Grk Diamantakos i trebao bi Hajduk s njima imati dovoljno ofenzivne artiljerije za domaće prvenstvo.
Obrambeni dio je problem i hajdukovci su toga svjesni. Primaju previše golova iz premalo šansi i tu Tudor mora naći trojku koja mu najviše odgovara, no to nije nimalo lak zadatak jer u njegovom sistemu stoperi moraju biti sposobni pokretati napade, a ne samo odigravati prvom do sebe.
Kad sagledamo sve ove planove, jasno je da se Tudorova vizija Hajduka ne može ostvariti preko noći, već će trebati barem godina dana da bi se neke stvari u momčadi posložile. Strpljenje je ono čega u Splitu već odavno nema pa je zapravo svejedno kako će ova sezona završiti. Nagledali su se navijači Hajduka ovih godina grčkih i malteških tragedija pa što onda znači i ako ovu sezonu Hajduk završi na petom mjestu i ne uđe u Europu?
Možda će tako biti i najbolje za klub. Na stranu financijski aspekt europske priče, u ovom je trenutku bitno ne zadovoljavati se instant-rješenjima kojima bi se momčad pokrpala za eventualni europski pohod koji će, realno, brzo završiti. Jasno je da reizgradnja traži rad, strpljenje i poneko razočaranje, ali tu mijenu trenera i sistema što je stalna na Poljudu treba zaustaviti.
Već se godinama priča o restartu na Poljudu, dugoročnom planu, no brzo se zbog rezultata svih ljudi koji su u njemu sudjelovali taj restart prekine. Ovo je pravo vrijeme da se jednom provede do kraja.
