Luj XIV., nazivan i Luj Bogomdani, Luj Veliki i Kralj Sunce, bio je je 64. kralj Francuske i 14. kralj imena "Luj". Vladavinu Luja XIV. obilježile su velike plemićke, parlamentarne, protestantske i seljačke bune. S druge strane, Luj XIV. odlučno nameće poslušnost svim redovima staleža i kontrolira različite struje mišljenja, uključujući književne i religiozne. Širenjem administracije i vojske, borbom protiv aristokratske oporbe i promicanjem merkantilističkog gospodarskog sustava, Luj je osigurao apsolutnu moć francuskog kraljevstva.
Luj XIV. je vladao apsolutistički, a društveni i politički život Francuske vrtio se oko kraljeve osobe. Francuska je postala uzorom ostalim monarhijama, kao država sređene uprave, uspješne vanjske politike i procvata kulture. U vanjskoj politici Luj XIV. je nastojao domoći se španjolske krune, zbog čega se zapleo u dugotrajne ratove. Ratovi su potaknuli udruživanje protivnika u Veliku alijansu, što je dovelo do slabljenja francuskog položaja i napuštanja osvojenih teritorija. Ratovi su doveli i do golema državnog duga (dvije mlrd. livara) pa je potkraj Lujeve vladavine Francuska bila na rubu bankrota. Kraljev apsolutizam dolazio je do izražaja na svim područjima: ukinuo je samoupravu općina i pokrajina, sudove je podložio svojoj kontroli, jansenizam je likvidirao, a hugenote oštro progonio, tako da se 200 000 hugenota iselilo iz Francuske u susjedne zemlje. Katoličku crkvu stavio je pod svoju kontrolu te uspostavio Galikansku crkvu, zbog čega je došao u sukob s Vatikanom, a tijekom njegove vladavine, uglavnom zbog reformi, također je izbijalo više pobuna.
Da ne duljimo, Luja XIV. većina će ipak pamtiti po devizi "Država, to sam ja". Vladavina Luja XVI. kao i njegova čuvena deviza neodoljivo podsjeća na situaciju u kojoj se našao i Dinamo. Dinamov nekadašnji "vladar" Zdravko Mamić, na svom je vrhuncu kontrolirao sve, od kompletne strukture građanskog kluba Dinama, pa do Hrvatskog nogometnog saveza, a ispostavilo se na kraju i kako je u rukama imao i impozantan dio hrvatskog pravosuđa. Međutim, baš kao i u slučaju Luja XVI., za Mamićeve vladavine, a bogami i nakon, ostao je poveći nered.
Paradoks u zimskom transfer-roku
Nećemo se baviti Mamićevim reformiranjem hrvatskog pravosuđa, čime se on trenutno bavi, već onim što je iza njega ostalo u Dinamu. Da se ne zavaravamo, Zdravko Mamić kao i njegov brat Zoran Mamić, iako fizički nisu ovdje, i dalje su prisutni, no više kao iluzija onog što su nekada bili. Pojasnit ćemo. Mamići nisu ovdje, niti tijelom, a vjerojatno previše niti mislima jer vode svoju pravnu bitku i vrlo vjerojatno se više neće niti vraćati u Hrvatsku. Ipak, njihove ostavštine bit će se izuzetno teško riješiti, o čemu smo pisali ranije ove godine i to ponajprije zato što su u Dinamu ostavili "svoje ljude".
Može se o Mamiću reći svašta, uglavnom negativnog, ali čovjek je poznavao nogomet i razumio je, ako ništa, kako osposobiti klub da bude konkurentan i dominantan u Prvoj HNL, a tu i tamo i u Europi. Razumio je kako funkcionira nogometno tržište, znao je koga kupiti, po kojoj cijeni, koga prodati i kada je idealan tajming za transfer. Znao je popuniti deficitarne pozicije u momčadi, znao je kojeg "klinca" promovirati u A selekciju, znao je kako ga voditi i profilirati. Međutim, to se zaista ne može reći i za ljude koje je ostavio na ključnim i odgovornim pozicijama.
Otkako su Mamići fizički, proljetos, napustili klub, u Dinamu su se počele događati podosta neobične situacije. Ne znamo, eto, odakle bismo počeli. Krenimo možda prvo od transfera, pa ćemo onda preći na roster, odnosno, selekciju. Dinamo je prošle zime, paradoksalno, obavio najbolji, a opet i najgori prijelazni rok u novijoj povijesti kluba. Najbolji jer su doslovce pobrstili nekolicinu odličnih mladih igrača, sjajnog vratara Ivana Nevistića, lijeve bekove Marijana Čabraju i Danijela Štefulja, talentiranog veznjaka Marka Bulata, doveli su i desnog beka Stefana Ristovskog i vrlo dobrog krilnog napadača Darija Špikića. Osim Ristovskog, niti jedan od ovih igrača u aktualnoj sezoni nije u kadru trenera Damira Krznara. Nevistić je na posudbi u Lokomotivi, Čabraja je na posudbi u Ferencvarošu, Štefulj, Bulat i Špikić nisu niti dobili pravu priliku da se nametnu, a ono malo što su odigrali jednostavno nije bilo dovoljno.
Debakl u ljetnom prijelaznom roku
Ako je zimski prijelazni rok bio paradoksalan, ljetni prijelazni rok bio je katastrofalan. Dinamo je prodao jedinog napadača koji garantira barem desetak golova po sezoni, ako ne i više, Marija Gavranovića, a njegovo su mjesto popunili mladim Denijem Jurićem. Jurić je trebao preći iz Šibenika u Osijek, ali ga je Dinamo ugrabio u posljednji trenutak. Poslali su Jurića, vidi čuda, prvo na posudbu nazad u Šibenik, da bi ga onda povukli nazad na Maksimir kada su ostali bez Gavranovića. Jurić do sada nije pokazao da može nadomjestiti Švicarca, u devet odigranih utakmica upisao je samo jednu asistenciju. Dinamo je ovoga ljeta vratio Emira Dilavera, jednog od boljih stopera posljednjih godina, ali vraćen je tek kada je Krznar ostao bez opcija na stoperskim pozicijama, ponajviše zbog ozljeda. Doveli su Duju Čopa i to je akvizicija koju doista ne želimo komentirati. Na koncu otkupili su ugovor Josipa Mišića i to je vjerojatno bio dobar potez, ali je ujedno bio i posljednji dobar potez.
Dinamo je trenutno u situaciji da nema klasičnog napadača, golgetera. Ima Brunu Petkovića koji se iste sekunde kada je Lovro Majer otišao, prekomandirao u "desetku", čak je uzeo i taj broj i samim time se oslobodio odgovornosti zabijanja pogodaka. Dinamo, dakle, u vrhu napada ima Komnena Andrića, Denija Jurića i Duju Čopa, napadače koje bi u prijašnjim vremenima vjerojatno slali na posudbe ili ih "šaltali" iz rezervi i A selekciju prema potrebi, ali prvenstveno napadače koji u ovom trenutku ne mogu garantirati golove i konstantu.
Nadalje, Dinamo ima čak osam veznih igrača, plus Petković koji po vokaciji to nije, ali može ga se ubrajati među veznjake. Nema niti jedno desno krilo, odnosno, na toj poziciji, kada Krznar koristi 4-2-3-1, 4-4-2 ili neku od formacija koje iziskuju krilne igrače, igra Luka Ivanušec, no on se više kreće po half-spaceu nego po krilu i obavlja prije svega posao veznjaka. Jedino pravo desno krilo, Lirima Kastratija, prodali su u fotofinišu prijelaznog roka u Legiju.
Nepotrebno gomilanje igrača
Posebno neurednu situaciju imamo i na poziciji lijevog beka. Dinamo je na početku sezone na raspolaganju imao Danijela Štefulja, Marijana Čabraju, Francoisa Moubandjea i Marina Leovca, a beka je Krznaru na kraju igrao defenzivni veznjak Bartol Franjić. Smiješna je situacija bila i s Leovcem, nominalno najboljim bekom kluba kojeg su prvo otpisali, a zatim ga iz rezervi vratili u A selekciju kada su uvidjeli da će na toj poziciji biti problema. Krznar je nedavno odlučio koristiti i formaciju s trojicom u zadnjoj liniji, očito zbog toga što ima velikih problema na bočnim pozicijama, pa mu je, eto, u utakmici s West Hamom u prvom kolu grupne faze Europa lige, na lijevom "wing" beku igrao Mislav Oršić.
Nadalje, Dinamo se ovoga ljeta nije pobrinuo niti za učvršćivanje obrane. Trenutno Krznar, koji koristi trojicu stopera u formaciji, na raspolaganju ima Teophile-Catherinea, Rasmusa Lauritsena, Emira Dilavera, Boška Šutala i Dinu Perića. Perić je ozlijeđen, a ostala trojica se rotiraju iz utakmice u utakmicu, kako na pozicijama u zadnjoj liniji tako i s klupe na teren. U slučaju da se netko od njih ozlijedi, Krznar je u gadnim problemima jer alternative nema. Alternative nema niti za krilne i bekovske pozicije, osim za lijevog beka.
Krznar je problem?
O Krznaru se ovih dana piše svašta, te da nije dorastao zadatku, te da je "vječni pomoćnik", te da brljavi i luta s formacijama i taktikom, da ne može stvoriti sustav, da ne zna što radi. No, nećemo se baš s time složiti. Krznar je možda dva ili tri puta loše postavio utakmicu i loše pripremio dečke, ponajprije za Sheriff i onaj debakl u play-offu. Krznar, trenutno, ima nezahvalan posao. Mora nekako sastaviti momčad i to za bitku na dva polja, a roster mu je veoma jednoličan. Ima veliku gužvu u veznoj liniji, ima napadače, ali kao da ih nema jer su pred golom, očito, neefikasni. Nedostaju mu krila ili ofenzivni bekovi, koji mogu igrati u oba smjera u formaciji s trojicom u obrani, Oršić i Ristovski to možda i mogu raditi, ali ne svih 90 minuta. A očito mu nedostaju i mladi igrači iz Dinamove škole koji bi možda te pozicije popunili i afirmirali se barem kroz utakmice u HNL-u, no koliko vidimo nema ih niti na radaru. Uz sve to, Krznar se muči i s lošom formom ključnih igrača, poput Dominika Livakovića koji je baš jako "pao" u ovoj sezoni i Arijana Ademija koji se dugo opravljao od ozljede. Amer Gojak se vratio u klub nakon neuspješne posudbe u Torinu, ali sada više nije niti sjena igrača kakav je bio prije odlaska.
Dinamo je na početku ove sezone imao oko 30 igrača u rosteru A selekcije, golemi dio njih završio je na posudbama, prodana su dvojica ključnih igrača Lovro Majer i Kristijan Jakić, te jedini napadač koji garantira golove, Mario Gavranović. Krznar sada jedva sastavlja momčad za HNL i za Europa ligu i muči se na oba polja. Pitamo se mi, tko je za to zaista odgovoran, tko je i zašto nagomilao momčad s igračima koji igraju iste pozicije, a onda se ta pozicija na koncu više i ne koristi, tko je odlučio prodati ključne igrače, a da prethodno nije osigurao njihove zamjene, tko je odlučio pokupovati sve što valja u HNL-u i onda te igrače staviti na marginu ili ih slati po posudbama? Krznar možda?
Još jedan paradoks
Dolazimo sada do još jednog paradoksa i ključnih pitanja, te glavne teze. Tko uopće brine o sportskoj politici, tko uopće sastavlja roster, tko se brine o pojačanjima, tko će graditi projekte oko mladih igrača, po čemu je Dinamo zapravo i najpoznatiji, tko je na koncu "shot caller" i tko će snositi odgovornost ako nešto krene po zlu?
Prvo s novim paradoksom. Znate li tko je sportski direktor Dinama? Tko je čovjek koji odlučuje o transferima, čovjek koji smjenjuje trenere, koji sudjeluje u izgradnji rostera, koji se brine o sportskoj politici, koji odlučuje koji će mladi igrač biti sljedeći projekt, koji je odgovoran za skauting i menadžeriranje momčadi? Zoran Mamić je obavljao obje funkcije dok je bio trener Dinama, dakle bio je, kako se ono pretenciozno kaže, "menadžer engleskog tipa". Zoran Mamića mogla je smijeniti samo Uprava, a kako je tu Upravu postavio njegov brat, u kojoj je apsolutistički vladao i kroz svoje ljude indirektno i dalje vlada, Zoran Mamić je iz Dinama mogao otići samo onako kako je i otišao, samoinicijativno. E sada, istu tu poziciju naslijedio je Damir Krznar. Krznar je sada i glavni trener i sportski direktor. Krznar je, dakle, sada osoba koja sama odlučuje o svojoj sudbini. Suludo zvuči, ali ako zagusti, ako se nanižu rezultati i ako krene po zlu, Krznar kao sportski direktor može samom sebi dati otkaz. Ili mu ga na obje pozicije mogu uručiti klupski rukovodioci. No, do toga ćemo doći.
Tko je, zapravo, odgovoran
Na Krznarovu žalost, voda je već polako došla do grla. Dinamo nije uvjerljiv u Prvoj HNL i ima vrlo jaku konkurenciju koja se ove sezone osnažila i odradila je puno bolji transfer-rok. Dinamo je loše startao u Europa ligi poraženi su s 2:0 od West Hama, koji je nominalno jača momčad, ali Dinamo je u rosteru imao devet igrača koji su proljetos razbili Tottenham, koji je opet znatno jači od West Hama kada je u pitanju igrački kadar. Dojam je da su utakmicu prelako izgubili i da nisu pružili bog zna kakav otpor niti pokazali onu strast i volju kao prošle sezone s Tottenhamom.
Zbog svega toga Krznar trpi teške kritike medija i navijača. On je stavljen na prvu liniju fronta, tamo gdje je nekada stajao Zdravko Mamić, a kasnije Zoran Mamić. No, Mamića sada više fizički nema i pred mikrofone ne staju više oni, kao Uprava i sportski direktor koji si čuvaju leđa, već staje Krznar koji je tampon-zona između sadašnje Uprave i nezadovoljnika. Ako Dinamovi igrači vode bitke na dva polja, u HNL-u i Europi, na koliko ih polja onda vodi Krznar? Mediji, navijači, Europa, Kup, HNL, transferi, selekcija igrača... I ima toga još.
Međutim, Krznar bi, de facto, trebao biti odgovoran i trebao bi raditi samo ono u čemu je najbolji, dakle, trebao bi biti samo glavni trener i trebao bi odgovarati samo za rezultat i kvalitetu igre. No, aktualna Uprava, koja je zapravo glavna i odgovorna za sve ove loše transfere, promašaje u selekciji kao i za i lošu sportsku politiku, stavila je Krznara na vjetrometinu. Kompletna odgovornost za cjelokupno stanje u klubu pala je na njegova leđa i pitanje je vremena kada će se na njega svaliti i kompletna krivica, odnosno, pojedini mediji već je neko vrijeme svaljuju. Dakle, pitanje je vremena kada će Uprava odlučiti Krznara zamijeniti nekim drugim "Krznarom", čovjekom koji će snositi krivicu za njihove propuste.
Samo pitanje je kime će ga zamijeniti? Vrlo je malo trenera koji renomeom, iskustvom, sposobnošću, izdržljivošću, tvrdom kožom, čeličnim živcima i ambicijama odgovaraju tom profilu. Eto, Nenad Bjelica je bio posljednji takav i izdržao je koliko je izdržao, upravo zbog toga što je bio na vjetrometini. Teško će Dinamo pronaći trenera koji je spreman stati sam samcat na branik kluba i koji će odgovarati za sve što oni u pozadini naprave jer oni krivicu ni za što neće preuzeti.
Jedino rješenje problema
Solucija postoji, ali je trenutno ona u potpunosti neizvediva jer se ne odnosi na mikrorazinu, to jest trenera, već na makrorazinu, odnosno, vodstvo kluba. Ako je netko kojim slučajem stekao dojam da smo željeli poručiti kako je pod Mamićem bilo bolje, organiziranije, kako se znao red i hijerarhija, kako se radio bolji posao, stekao je krivi dojam. Dinamove probleme neće riješiti Mamići, neće ih riješiti niti sadašnja Uprava koju je on postavio i koja, dojma smo, ne radi dobar posao. Problem se može riješiti jedino uvođenjem demokracije, dakle, izborima. Članovi, bilo da je riječ o onima koji podržavaju ovaj model rada ili onima koji se njemu protive, moraju moći izabrati ljude koji će voditi klub, ljude koji se neće skrivati iza trenera, ljude koji će snositi punu odgovornost za zbivanja izvan granica igrališta, koji će jasno definirati tko ima kakvu ulogu u klubu i tko za što snosi odgovornost. Ljude koji će transparentno poslovati, koji će članovima prezentirati jasnu politiku kluba, planove i ciljeve i na kraju ljude koji će, ako ne ostvare te ciljeve i planove, na sljedećim izborima moći biti smijenjeni.
No, zbog cijelog sustava glasanja to je, kao što smo kazali, nemoguće, a sjajno je to pojasnio DTSM. "Prema važećem statutu kluba Izvršni odbor na čijem je čelu predsjednik kluba Mirko Barišić, predlaže nove članove skupštine koje biraju stari članovi skupštine. Nakon toga novi saziv skupštine bira izvršni odbor, nadzorni odbor, predsjednika i upravu, isključivo na prijedlog predsjednika Barišića. U takvom kružnom procesu više od 99.75 posto članova nogometnog kluba Dinamo nema nikakva prava zagarantirana zakonom... Nogometni klub Dinamo je udruga građana čiji statut je odobrio Ured za upravu Grada Zagreba. Statut nije usklađen sa zakonom o udrugama u kojem jasno piše da svi članovi moraju sudjelovati u radu udruge i izboru tijela, prema demokratskom modelu, posredno ili neposredno. Nije problem u zakonu nego u tome što je netko omogućio postupanje protivno zakonu i trenutni statut kluba može poništiti jedino upravni sud u procesu koji bi trajao godinama", pojašnjava to udruga "Dinamo - to smo mi".
Tu se više, zapravo, nema što za dodati. Mamićeva apsolutistička vladavina ostavila je posljedice koje su napravile štetu, a gledajući ovaj Dinamo danas, čini nam se kako on baš i nema onako svijetlu budućnost kakvu sadašnje vodstvo kluba silno želi prikazati.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.
