Kada je ovoga ljeta pregovarao s mnoštvom europskih velikana, među kojima su se spominjali i AC Milan, Napoli, Atalanta, nekako smo se svi potajno nadali da će se hrvatski reprezentativac Nikola Vlašić na kraju ipak vratiti u najjaču ligu svijeta, engleski Premiership. I vratio se, ali stvari ne funkcioniraju baš onako kako smo svi očekivali.
Vlašić je ostvario životni transfer. Prešao je za 30 milijuna eura iz moskovskog CSKA u West Ham United i ujedno je postao treći najskuplji igrač u povijesti hrvatskog nogometa, a dakako, u klubu je predstavljen kao veliko pojačanje.
Vlašićev povratak u Premiership bio je u potpunosti logičan, možda i najlogičniji u cijeloj priči. Već je igrao za Everton, dakle poznaje ligu, jezik, kulturu, fizički je vrlo moćan, nema problema s ozljedama, adaptabilan je i polivalentan, u Rusiji je bio ponajbolji igrač, bio je hit u čitavoj ligi, a ne samo u CSKA i uz sve to već se profilirao i tek treba ući u najbolje nogometne godine. Također, bio je jedan od najboljih igrača u hrvatskoj reprezentaciji i praktički je on ponajviše zaslužan, zbog sjajnih partija u kvalifikacijama, za plasman Hrvatske na Euro 2020.
Odabrao krivi klub?
Vjerojatno se nećete sjećati, ali netom prije nego što je potpisao za West Ham pisali smo da je to vjerojatno najgori klub, od ovih iz gornjeg doma ljestvice, za koji Vlašić može potpisati u Premiershipu. Vlašić je, prije svega, obavio svoj transfer dosta kasno, odnosno u posljednjem danu prijelaznog roka, nije odradio pripreme s West Hamom, ušao je u potpuno nepoznatu svlačionicu, raditi s trenerom kojeg uopće nije upoznao. Premiership je tada već bio u zamahu, "Čekićari" su odigrali nekoliko kola, bili su u sjajnoj formi i u trenutku kada je Nikola potpisivao držali su vodeću poziciju. Ključno je reći kako su tada u najboljoj formi, vidi vraga, bili baš najveći Vlašićevi konkurenti.
Trener David Moyes vjerojatno bi išao pod mač da je u tom trenutku izvukao nekog od ofenzivnih veznih, odnosno krilnih, igrača, bilo fantastičnog Pabla Fornalsa, sjajnog Saida Benrahmu ili vrlo dobrog Jarroda Bowena. West Ham je, ovako na papiru, kao stvoren za Vlašića jer Moyesu praktički igraju trojica ofenzivnih veznjaka. Iako formalno igraju s krilima, nerijetko zapravo igraju vrlo usko u sredini, puno kombiniraju na malom prostoru i sva se trojica priključuju Michailu Antoniju u napadu i vrlo su opasni iz drugog plana, ali Vlašić se, iako su mu baš te karakteristike glavni forte, jednostavno ne može nametnuti.
West Ham je trenutno četvrta momčad lige, a iako ne igraju bog zna kako atraktivan, čak pomalo i rudimentaran nogomet, pri vrhu su prema upućenim udarcima, stvorenim šansama, kao i po zabijenim golovima, gdje su samo Chelsea, City i Liverpool ispred njih. West Hamu vodeći Chelsea bježi samo pet bodova, a za to su najviše zaslužni upravo West Hamovi ofenzivci. Benrahma ima četiri gola i dvije asistencije, Fornals je na dva gola i asistenciji, Bowen je na dva gola i tri asistencije i praktički su si zacementirali pozicije u veznom redu, sve tri na kojima Vlašić može nešto napraviti.
Na udaru kritika
Ovako, na prvu, ne može se reći da Moyes nije dao šansu neku šansu Vlašiću. Igrao je u 13 utakmica, u jednoj je samo bio starter, ali sve skupa odigrao je 647 minuta za klub. Neki će reći premalo, neki će reći dovoljno, ali činjenica je ovakva. Vlašić je već isprofiliran igrač, dokazano odličan na svojoj poziciji i u Rusiji i u reprezentaciji, poznaje ligu, poznaje jezik i ima 24 godine, dakle već je psihički zrela osoba. Vlašić je očito trebao biti, prema očekivanjima kluba i navijača, "plug and play" igrač, dakle igrač koji će ostaviti instant-dojam, koji će se odmah uklopiti i odmah pridonijeti momčadi, pa čak i kada uđe posljednjih dvadesetak minuta neke utakmice.
Međutim, to tako, očito, ne funkcionira s Vlašićem, Vlašić se silno muči i u Premiershipu i u Europa ligi, navijači su ga već uzeli "na zub", proglasili ga najvećim promašajem posljednjih godina i za sada nam se čini da se situacija neće promijeniti nabolje za Nikolu. Ono što smo dosad, iz ovog našeg promatračkog ugla, uspjeli shvatiti o Vlašiću jest da je on igrač kojem je dovoljna samo mala podrška, mali podstrijek trenera, navijača i dakako, suigrača, kako bi sredio "glavu" i vratio se u formu. Takav tretman dobio bi vjerojatno u svim klubovima, ali ne i u klubovima engleskog Premiershipa.
Tko prati engleski nogomet intenzivnije znat će da Englezi, a pritom mislimo i na navijače i na javnost i na medije, a posebice na eksperte, analitičare i bivše igrače i trenere koji danas služe kao komentatori na raznim TV postajama i portalima, ne praštaju niti najvećim zvijezdama poput, eto, Jadona Sancha, Harryja Kanea, Raheema Sterlinga i još nekolicine njih koji su u lošoj formi, pa zašto bi onda, pobogu, dali podršku Vlašiću?
Samopouzdanje
Vlašić je igrač kojem je najjači "doping", da se tako izrazimo, samopouzdanje, a trenutno, kako vidimo, on samopouzdanja nema. Niti u klubu, a posljedično niti u reprezentaciji. Vlašić možda ima problem ili čak možda strah od neuspjeha u Premiershipu. Već je jednom doživio sve ovo, uvrede, omalovažavanja, kritiku i šikaniranje sa strane trenera, ali očekivalo se da će se vratiti pun "dišpeta" i da će im htjeti dokazati da je ipak klasa za Premiership, što svakako i jest, ali samo kada je u top-formi.
Sve dok se njegov status u klubu ne promijeni, dok mu trener ne ukaže povjerenje, "istrpi" ga koju utakmicu, možda ga i zaštiti od navijača i medija ne kojoj novinarskoj konferenciji, teško da će Vlašić doći u onakvu formu u kakvoj je bio prošle sezone. Vlašić može čekati da neke od glavnih mu konkurenata sustigne umor, da se neki od njih ozlijedi i to će se vjerojatno dogoditi u skorijoj budućnosti jer klub igra i domaće kupove i ligu i Europa ligu. Ali opet Vlašić je prekvalitetan, skupo plaćen i visokoprofiliran igrač koji ne bi trebao niti pomišljati na takav scenarij jer ovako ispada da ga je West Ham kupio samo kako bi bio dodatna konkurencija i kako bi probudio dodatnu želju za dokazivanjem kod postojećeg kadra, što se svakako i dogodilo.
Problem s Dalićem
Osim u klubu, Vlašić bi mogao imati problema i sa izbornikom Zlatkom Dalićem, koji ga je inače favorizirao i davao mu poseban tretman, ali Dalić je posljednje vrijeme malo promijenio način selekcije i igrače koji su u slabijoj formi, koji ne igraju u klubovima, pa makar oni bili unikatni i važni, poput evo Brune Petkovića, Domagoja Vide, Josipa Brekala ili Ante Rebića, ili ne zove ili ih smjesti na klupu.
Vlašić je, nažalost, bio jedan od najgorih u rujanskom i listopadskom reprezentacijskom ciklusu i to se itekako osjetilo na rezultatima jer Vlašić je do sada bio igrač na čije se golove i asistencije u dresu reprezentacije računalo. Iako se s Dalićem nikad ne zna, nekako sumnjamo da će u ključnim utakmicama za plasman na Svjetsko prvenstvo 2022., koristiti igrače koji nisu u formi, koji ne igraju ili na čiji učinak ne može računati.
Vlašić je do sada mogao računati na podršku Dalića i veliku minutažu u reprezentaciji, ali bojimo se da izbornik ovaj put možda neće riskirati i Vlašić bi mogao i u reprezentaciji završiti na klupi, a to će svakako dodatno utjecati na njegovu lošu formu i bit će dodatni udarac za njegovo samopouzdanje. Jer ako ga je itko mogao izvući iz ovog problema s formom, to je mogao biti Dalić, ali velimo, previše je toga na kocki i Dalić će, ako želi izbjeći "playoff" igrati samo s onima koji su u najboljoj formi, a Vlašić to, nažalost, nije.
'Ili si tigar ili si plijen'
Da se razumijemo, Vlašić je i dalje izuzetno važan za reprezentaciju. Dalić igrača njegova profila nema u selekciji, on je i dalje jedan od najboljih hrvatskih nogometaša, ali jednostavno mora proigrati u klubu jer ako se u sljedećih nekoliko mjeseci situacija ne popravi bojimo se da će stvar završiti kao onomad u Evertonu, transferom ili posudbom u neku slabiju ligu i onda Nikola mora cijelu priču prolaziti ispočetka, ali ovaj put to će mu se dogoditi u najgore vrijeme, odnosno, u najboljim nogometnim godinama.
Ima jedna simpatična analogija iz ne baš tako popularne srpsko-crnogorske crne komedije, "Mali Budo", u kojoj glavni akter, Podgoričanin Budimir Đurović, silom prilika mora u Beograd kako bi se sklonio od crnogorske mafije. "Mali" Budo na Beograd, u kojem ga je crnogorska mafija pronašla, gleda kao na veliku džunglu u kojoj, da bi opstao, mora biti tigar, a ne plijen. Isto tako je i u engleskom Premiershipu. To je naprosto džungla i to najveća na svijetu, a u džungli, kako kaže Budo, ili si tigar ili si plijen. Vlašić je ranije pokazao da ima karakter tigra, ali u ovom trenutku on, kako u svom klubu, tako i u očima navijača i medija, plijen. Teško da će mu itko pomoći osim ako on ne pomogne samom sebi. Dakle, Vlašiću postani tigar.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.
