Hrvatski futsal iz godine u godinu postaje sve zanimljiviji. Sve više klubova već na početku pretendira na sam vrh ljestvice, a kako sezona odmiče stvaraju se ozbiljne momčadi za play off. Prijašnjih godina bi se vrlo brzo iskristalizirao jedan ili dva favorita od kojih bi naposljetku netko i uzeo naslov no protekle sezone se dogodilo nešto posve neobično.
Prvi put u povijesti je prvak Hrvatske postala momčad koja je u regularnom dijelu prvenstva završila peta. Riječ je o makarskom Novom Vremenu.
Sezona Novog Vremena koju će pamtiti hrvatski futsal
Daleko od toga da je Novo Vrijeme bilo nekakav autsajder, jer su u četiri godine prije toga bili u finalu, a dva puta su i osvajali titulu, no njihov put do naslova je u sezoni iza nas bio spektakularan. Naime, ni u jednom krugu play off-a nisu imali prednost domaćeg prvenstva.
Redom do naslova su padali šibenska Crnica, branitelj naslova i prvi favorit prvenstva Olmissum protiv kojeg je Novo Vrijeme dva puta pobijedilo u gostima te naposljetku Futsal Pula koju su Makarani slomili u dramatičnoj završnici.
Obilježili su Makarani time povijest domaćeg futsala još jednim jedinstvenim dosegom. Nitko prije njih nije uspio doći do finala pet godina za redom. Dodamo li tome još i osvajanje Kupa i neslužbenog Superkupa, možemo reći da je iza Novog Vremena sezona koje će se još dugo sjećati.
Heroj grada podno Biokova
Čovjek koji je obilježio ovaj makarski pohod na trofeje je svakako Toni Jelavić. Posljednji čovjek momčadi Novog Vremena je bio najbolji igrač turnira Superkupa u Vrgorcu, potom prvo ime Kupa u Puli i naposljetku čovjek odluke u doigravanju. Logično, Jelavić je proglašen i najboljim igračem 1. HMNL, a Makaranima će ostati još dugo u pamćenju posljednja dva gola u finalu kojima je svojim sugrađanima nakon dvije godine donio prvenstveni trofej.
Jelavić je dijete makarskog futsala kojeg je malonogometni put vodio preko Imole, Pescare, Pesara i Vrgorca da bi ga naposljetku u 30. godini života doveo tamo gdje je sve počelo – u grad podno Biokova.
Upravo zbog svega toga odlučili smo s Tonijem Jelavićem napraviti jedan veliki futsal intervju u kojem nam je govorio o svome povratku u Makarsku, iskustvima u Italiji, impresijama iz prošle sezone i očekivanjima za sljedeću. Porazgovarali smo s Jelom i o ždrijebu Lige prvaka, reprezentaciji i naposljetku o njegovim vlastitim ambicijama nakon ovako spektakularne godine koja je iza njega.
Prošla sezona je Novom Vremenu bila jedna od najuspješnijih u povijesti. Iako na početku sezone nisu bili glavni favoriti za osvajanje trofeja, osvojili ste sve što se ponudilo odnosno prvenstvo Hrvatske, Kup i Superkup. Kako je do takvog uspjeha došlo?
Istina je da nam nitko nije davao prevelike šanse kada je sezona počinjala, jer je Omiš bio aktualni prvak, a kako su zadržali sve glavne igrače svi su ih smatrali glavnim favoritima za naslov. Otišao im je bio jedino golman Žarko Luketin u Pulu, a mi smo izgubili Igija (Igora Osredkara) i Duju (Bajrušovića). Došao nam je bio samo Carlos Sanz, reprezentativac Venezuele, no kako se nije baš snašao, otišao je već na polusezoni, ali eto s njim smo osvojili taj Kup u Puli.
Taj osvojeni Kup nam je dao krila. Tad smo shvatili da imamo tu kemiju i kvalitetu da bi se mogli uključiti u borbu za naslov. Vjerovali smo da možemo opet do finala, nije baš da smo bili sigurni u titulu, jer u play off-u smo išli na Olmissum koji ne samo da je bio prvak dvije godine zaredom nego su još imali i prednost domaćeg terena.
Oni su Novo Vrijeme pobjeđivali dva puta u finalu i bili su nam crna mačka proteklih sezona, ali ove godine smo se oslobodili i okrenuli stvari na našu stranu. Pomazila nas je i sreća i Bog nas je nagradio. Tu smo se emocionalno ispraznili.
U finalu je trebalo još sportske sreće koju smo i imali na kraju protiv Futsal Pule. Čovjek je napravio šesti prekršaj osam sekundi prije kraja i dao nam nadu da odemo u produžetke. Ja sam nakon osvajanja te titule bio sretan kao malo dijete. To je moj prvi naslov u klubu gdje je sve počelo i vjerujem da nitko nije bio sretniji od mene.
Uz sve te trofeje koje ste osvojili kao ekipa, ti si nagrađen i titulom najboljeg igrača 1. HMNL. Bi li rekao da je to najbolji nogomet u karijeri? Misliš li da si igrački sazrio u svojoj 30. godini?
Vjerojatno igram najbolji nogomet u karijeri kad već osvajamo prvenstva i kad ja dobivam nagrade, ali opet to ne bi došlo do izražaja bez dobrih suigrača i trenera. Mislim da sam ja u nekim prijašnjim godinama igrao čak i bolji nogomet individualno, ali nije dolazilo do izražaja. Ovdje se sve poklopilo, jer klapa smo, ekipa, bolja nego što sam igdje doživio u klubovima za koje sam prije igrao. To je jedan od najbitnijih razloga zbog kojeg smo i postali prvaci.
Individualne nagrade uvijek gode. One valjda govore same za sebe pa sam valjda i imao jako dobru sezonu iza sebe, može se reći najbolju u karijeri.
Koliko je tebi zapravo prednost u ovoj fazi karijere to što si neko vrijeme igrao i u inozemstvu, točnije u Italiji? Koliko se razlikuje futsal u jednoj zemlji poput Italije koja je sila u tom sportu već desetljećima?
Igrao sam pet godina u Italiji, u Imoli, Pesarofanu i Civitello Colormaxu. To je jedno krasno i važno iskustvo koje bi ja preporučio svakom mladom igraču koji nema mnogo obveza kod kuće. Odraste se na taj način vrlo brzo, jer si prepušten sam sebi u tuđem svijetu. Period karijere koji sam proveo u Italiji je sigurno pomogao da budem zreliji i mirniji na terenu i van njega. Vidi se to po reakcijama u nekim situacijama u kojima bi se ranije drugačije ponio.
Razlika u radu između Italije i Hrvatske je samo jedna. Tamo tko god igra prvu ligu se bavi isključivo futsalom i trenira dva puta dnevno dok ovdje većina igrača ima i posao uz futsal karijeru. Reprezentacija Hrvatske u zadnjih četiri, pet godina nije izgubila ni jednom, a kod njih uz sve to igra i dosta Brazilaca tako da mogu reći da je jedina razlika upravo to što je tamo futsal potpuno profesionaliziran.
Kod nas nije baš tako. Voljeli bismo mi da je to tako, ali u Hrvatskoj se od futsala teško može živjeti poslije futsala odnosno teško se može zaraditi dovoljno da nešto ostane i nakon karijere.
Novo Vrijeme je dobilo domaćinstvo Glavne skupine Lige prvaka. U grupi ste s izuzetno moćnim portugalskim Sportingom, kazahstanskim Ayatom i drugim našim klubom Futsal Pulom. Kakva su očekivanja za tu skupinu iz koje prolaze tri ekipe?
Iskreno govoreći ne trebamo uopće spominjati Sporting. Oni su priča za sebe, glavni favoriti i finalisti Lige prvaka zadnjih nekoliko godina. Oni su elita i oni će igrati futsal kako njima treba i kako oni žele. Bez većih problema bi trebali biti prvi u skupini.
Mi imamo odlične šanse da dođemo do druge pozicije u grupi tim više što smo još i domaćini. Vjerujem da Ayat nije toliko kvalitetan kao prošlih godina, ali s njima nikad ne znaš. Ipak treba biti na oprezu, jer ne znamo koga će još dovesti za Ligu prvaka. Generalno s klubovima iz tog dijela svijeta ne znaš na čemu si dok ne dođu ili dok ih ne vidiš na videu. A što se tiče Pule vjerujem da smo favoriti ako ponovimo utakmice iz finala. Neću reći da lagano pobjeđujemo, ali uz pravi pristup s naše strane, mislim da nemaju što tražiti u Makarskoj protiv nas.
Misliš li da i Futsal Pula može također proći skupinu?
Mislim da mogu i vjerujem da imamo odlične šanse za to da oba hrvatska kluba dođu do idućeg kruga natjecanja.
Iz godine u godinu dojam ljudi izvan futsala sugerira da se taj sport konstantno diže, pogotovo na klupskoj razini. Liga je sve zanimljivija, a klubovi se dobro nose u europskim natjecanjima. Dojam je da je to jedan zdrav sport. Je li to zaista tako i postoji li prostor za napredak? U čemu je tajna uspjeha futsala?
Generalno gledano, tajne nema. Ono što je presudno je rad. Novo Vrijeme je i ranije imalo vrhunsku ekipu punu stranaca. Imali su dobre rezultate kao i Omiš posljednje dvije godine. Sve se svede na rad i ulaganje, ono što bi rekli 'koliko para, toliko muzike'.
Uzmimo usporedbu s rukometom, koji je također dvoranski sport. U Hrvatskoj se u njega iz naše perspektive ulaže ogroman novac i u reprezentaciju i u klubove. Futsal s druge strane ovisi o ljudima koji imaju želju da ulažu svoj novac u sport poput Mije Pašalića.
Riječ je o privatnicima i zaljubljenicima u sport koji to rade bez pomoći države. Mislim da futsal ima budućnost jer puno naših igrača igra vani što znači da imamo potencijala. Reprezentacija je do zadnjeg Europskog prvenstva imala i neke odlične rezultate. Naravno, dogodi se i pokoji lošiji rezultat, ali uz određena ulaganja mislim da ovaj sport može naprijed. Do koga je i što je u pitanju – ne znam.
Može li se zaključiti da je futsal idealan sport za manje sredine koje nisu dovoljno bogate da bi se hrvale s velikim gradovima, recimo u nogometu, ali u futsalu im to polazi za rukom? Mislim u prvom redu na sredine poput Omiša, Makarske, Vrgorca pa i Dubrovnika.
Može biti da i u tome ima nešto, ali evo do prošle godine smo imali Alumnus, Futsal Dinamo i Uspinjaču u Zagrebu. Ipak mislim da puno više trajanje i uspjeh nekog kluba ovisi o tome kako se taj klub vodi. Neki klubovi ulažu dvije godine pa onda ne bude ničeg narednih pet sezona. Sve ovisi o tome je li nekome cilj dugoročna održivost ili brzi uspjeh.
Mislim da je po tom kriteriju Novo Vrijeme najbolji klub u Hrvatskoj, jer već pet godina igra u finalima, ima tri naslova prvaka u tom periodu. Nije to mala stvar pogotovo ako znamo da je Novom Vremenu budžet jako oscilirao u tom razdoblju. U Novom Vremenu postoji kontinuitet rada koji se sad pokazuje i u mlađim kategorijama. Ne treba zaboraviti da su nam i juniori prvaci Hrvatske, kadeti su četvrti. Vidi se neki plan i perspektiva, ali nikad se ne zna što donosi sutra.
Kakva su očekivanja za iduću godinu? Sam si spomenuo da se pojačao i Square, tu je uz Novo Vrijeme i doprvak Futsal Pula, Omišani su i dalje vrlo jaki i ambiciozni…vjerojatno Vrgorac i drugi vrebaju svoju šansu. Kakvi su ciljevi ove sezone u domaćem prvenstvu i u Ligi prvaka?
Mislim da u Ligi prvaka bismo trebali proći. Imamo dosta momaka koji su već igrali u njoj bitne uloge tako da vjerujem da je minimalno što možemo napraviti prolazak Glavne i ulazak u Elitnu rundu. A tamo ćemo vidjeti što možemo protiv onih najboljih.
Što se tiče prvenstva, što mogu reći kad smo godinu prije osvojili sve. Bilo bi glupo reći da bi se zadovoljili samo kupom ili samo prvenstvom. Ciljamo na obje titule, bit će i službeni Superkup pa bi bilo lijepo i to osvojiti. Nadam se da će klub dovesti još neko pojačanje, jer Pulinho nas je napustio i fali nam ta lijeva noga. Moj cilj je isti. Najbitnije je osvojiti prvenstvo, a sve ostalo bi bilo uzeti i ovo ostalo, jer na kraju krajeva lijepo je biti prvi u svemu.
Ostaje nam i pitanje reprezentacije u kojoj si igrao manje nego što bi se očekivalo, a zadnji nastup je bio prije 4,5 godina. Kakav je tvoj status u reprezentaciji i kako vidiš svoju reprezentativnu karijeru?
Moglo je to biti i bolje u mome slučaju. Uvijek je tu bilo nekih nesporazuma između igrača i izbornika općenito. Ja sam tu bio neiskusan pa sam se drukčije i ponašao i sve. S novim izbornikom imam stvarno sjajnu komunikaciju, želi me u kadru i nadam se da ću uspjeti iskombinirati da dam ruke i nacionalnoj selekciji.
Sad sam u najboljim godinama i napokon se nadam malo bitniju ulogu u reprezentaciji. Nikad nisam volio biti sporedni lik, jer mislim da mogu dati puno više nego što je tada mislio bivši izbornik. Iz tog razloga nisam ni bio previše uključen u rad reprezentacije, ali sada se situacija jako promijenila tako da se nadam da ću i u hrvatskom dresu dati maksimum. Reprezentacija je uvijek nešto lijepo, posebno i nikad ne valja reći ne.
Za kraj smo ostavili još jedno pitanje, a tiče se tvojih osobnih ambicija. Kako vidiš nastavak karijere i do kada planiraš igrati?
Ja se nadam da ću igrati još 5,6 godina igrati na nekom visokom nivou. Ne bih volio u 37,38 godini doći u situaciju da sam spor i trom, i ovako nisam nešto brz. Ne bih volio igrati, a da ne mogu trčati i izgurati igrača u duelu. Daj Bože zdravlja pa da na dobrom nivou odigram još četiri, pet godina.
